Petrićevac 22. lipnja 2008. (TABB)

HOMILIJA NUNCIJA D'ERRICA U BANJOJ LUCI
 

Apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskupo Alessandro D'Errico uputio je prigodnu homiliju tijekom svečanog Euharistijskog slavlja na Petrićevcu u Banjoj Luci, 22. lipnja u povodu pete obljetnice pohoda Svetog Oca Ivana Pavla II. Banjoj Luci. Homiliju prenosimo u cijelosti:

Kao što znadete, prije pet godina, u lipnju 2003. godine, bio sam apostolski nuncij u Pakistanu. Polovicom lipnja jedan prijatelj veleposlanik pozvao me je da dođem kod njega u nedjelju 22. lipnja radi sudjelovanja posredstvom TV-a na Papinoj Misi u Banja Luci. Nažalost, nisam mogao prihvatiti poziv zbog pastoralnih obveza koje sam bio unaprijed preuzeo. Istini za volju, osjećao sam se loše jer sam osobno znao za osobitu naklonost Ivana Pavla II. prema ovoj zemlji.

Te nedjelje 22. lipnja, za vrijeme svete Mise koju sam slavio u jednoj župi nedaleko Islamabada, molio sam za sretan ishod papinskoga pohoda, i pozvao sam onu zajednicu da učini jednako. Zatim, dok sam se vraćao kući, dogodilo mi se prosvjetljenje: „Ma – rekao sam sebi – postoje četiri sata razlike! Možda uspijem vidjeti barem završetak Mise.“ I tako je bilo. Uključio sam televizor kad se bilo kod dijeljenja svete Pričesti. Pobožno sam saslušao riječi Svetog Oca za Angelus. I ja sam napravio znak križa na njegov blagoslov. Osjetio sam duboku unutrašnju radost vidjevši toliko sudjelovanje i toliku radost. Ni izdaleka nisam mogao ni zamisliti da će, dvije godine kasnije, sveti otac Benedikt XVI. od mene tražiti da budem njegov vlastiti predstavnik u Bosni i Hercegovini.

Danas – na odstojanju od 5 godina od onoga povijesnog dana – zahvaljujem Bogu koju mi daje da mogu predsjedati ovom Euharistijskom slavlju i zajedno s vama ponovno zaviriti u bogatu poruku koju je Ivan Pavao II. ostavio u Banja Luci i za Zemlju.

Moja draga braćo i sestre, proteklih dana sam dugo razmišljao o važnosti onoga papinskog pohoda. U ovoj svetoj Misi – iako u granicama kratkoće koje se nameću za propovjednički nastup – želio bih vam za razmišljanje naznačiti nekoliko točaka iz poruke Ivana Pavla II. u Banja Luci koje smatram posebno aktualnima za naše stanje i za dobro Zemlje.

1. Prije svega, želio bih dodati svoje osobno osvjedočenje o onome što su mnogi od vas imali mogućnost osjetiti izravno prije pet godina. To jest: Ivan Pavao II. bio je osoba koja je dobro poznavala probleme ovoga područja i duboko voljela ove narode. On je na primjeran način objedinjavao slavensku osjetljivost svoga poljskog podrijetla s odgovornošću Vrhovnoga pastira Katoličke crkve.

Kad sam bio na službi u Rimu (do 1992.) i kad sam bio u Poljskoj (do 1998.), čuo sam ga mnogo puta kako izriče svoju ogorčenost i svoju zabrinutost za ono što se događalo ovdje, u slavenskoj zemlji, na kraju dvadesetoga stoljeća, usred Europe. Stoga se nije ustručavao neprekidno podizati svoj glas, da bi privukao pozornost svijeta i odgovornih u Međunarodnoj zajednici. Zbog toga razloga smatrao je svojom obvezom aktivirati najbolja sredstva vatikanske diplomacije da bi Papin glas imao očekivani odjek. I kao što dobro znadete, trudio se osobno slijediti intervencije katoličkih karitativnih organizama kako bi se duhovna blizina pretvorila također u pothvate i konkretne čine solidarnosti. Tako se nisam začudio kad sam ga 22. lipnja 2003. čuo uzviknuti vama i cijelom svijetu: „Zemljo Bosno i Hercegovino, Papa te nosi u srcu, i želi ti dane napretka i mira.“

Pamtite li što je dodao? „Poznajem dugo iskušenje koje ste živjeli, težinu patnje koja svakodnevno prati vaš život, napast obeshrabrenja i rezignacije koja vas vreba“ (Zračna luka). „Vaša domovina i vaša Crkva su proživjele teške trenutke, i sada treba raditi da se opet pokrene život potpuno na svakoj razini“; treba „umnožiti inicijative da se Bosna i Hercegovina vrati biti zemlja pomirenja, susreta i mira“ (Propovijed, 5).

2. Drugi element razmišljanja. Ova „napast obeshrabrenja i rezignacije“ duboko je zabrinjavala Svetog oca: kao i još više od godina rata. Ali kao velik duhovni leader kakav je bio, u razmišljanju i molitvi u njemu su sazrela neka čvrsta uvjerenja koja je predstavio također ovdje u vidu toliko željene moralne i društvene obnove Bosne i Hercegovine. „Potrebno je – rekao je ovdje… a njegova riječ odzvanja kao vibrirajuća i suvremena i danas – ponovno izgraditi čovjeka iznutra… U dubini srca… treba se dogoditi promjena, zahvaljujući kojoj će biti moguće obnoviti društveno tkivo i uspostaviti ljudske odnose otvorene suradnji među živim snagama Zemlje (Zračna luka).

Što je želio reći Ivan Pavao II.? Što znači ovo „ponovno izgraditi čovjeka iznutra“? Hoće reći da neće biti prave i autentične obnove Zemlje ako se prepusti vodstvu ljudskih (svjetskih) kriterija, a ne kriterija Božjih. Čovjekove kriterije previše često vidimo oko sebe: to su kriteriji osvete i interesa. Ali to nisu putovi Boga, koji je Ljubav, i poziva nas da činimo kao On, u duhu ljubavi prema svima… usprkos svemu. Ovo „ponovno izgraditi čovjeka iznutra“ prema Božjim kriterijima, zahtijeva da „se pročisti memorija“ i da se ostave po strani sumnje i predrasude. Zahtijeva da se ponudi oprost i da se primi oprost. Traži da se više naglasi ono što je zajedničko negoli ono što razdvaja. I da se radi – s povjerenjem i obnovljenom nadom – za pozitivan i konstruktivan dijalog, sa svim osobama dobre volje. Ukratko, kako reče Papa za vrijeme ceremonije oproštaja u Zračnoj luci, kao sintezu svoje poruke i kao oporuku za Zemlju, „oprost, pomirenje, bratstvo: to su solidni temelji društva dostojnoga čovjeka i ugodna Bogu“.

Osobno sam, na odstojanju od pet godina, uvjeren da ova poruka ostaje živa i aktualna: posebice danas, kad se raspravlja o delikatnim pitanjima za budući ustroj Zemlje, u kontekstu toliko željene europske integracije. Težak posao za privesti dovršenju jest izgraditi pravedan mir: mir koji će odgovoriti očekivanjima i nadama pojedinaca i konstitutivnih naroda, i omogućiti da se konačno živi u punom društvenom skladu. Stoga, danas, kao i 2003. godine, Papin apel da se „ponovno izgraditi čovjeka iznutra“ još odzvanja za nas u svojoj hitnosti i svojoj aktualnosti.

3. Dopustite mi dodati završno razmišljanje. Ivan Pavao II. Nije samo vidio u promjeni srca bitan uvjet za obnovu Zemlje. Kao logična posljedica toga, bio je uvjeren u jedan drugi element jednako važan, kojega je također naznačio ovdje u Banja Luci. To jest: ova promjena srca tiče se svih, bez razlike; i svi se trebaju osjećati pozvani izvršiti vlastiti dio, s odgovornošću i – ako je potrebno – uza žrtvu, iako u različitosti uloga i društvenih odgovornosti. Moguće je onda razumjeti zašto je već od svoga dolaska u zračnu luku, i potom ovdje za vrijeme svete Mise – kada je u blaženom Ivanu Merzu naznačio konkretan model života i djelovanja naročito za mlade, vama uputio energičan apel.

Što je rekao točno? „Budućnost ovih krajeva ovisi također o vama. Ne tražite drugdje lagodniji život, ne bježite od svojih odgovornosti očekujući da drugi riješe probleme“ (Propovijed, 5). „Vi sami budite prvi graditelji svoje budućnosti… Sigurno je da oporavak nije lak. Zahtijeva žrtvu i upornost, zahtijeva umijeće sijanja i strpljivost čekanja“ (Zračna luka). „Neka evanđelje bude veliki kriterij koji vodi vaša usmjerenja i vaše izbore“ (Propovijed, 5).

Jasno mi je da su Papine riječi mogle i da mogu pomalo zbuniti. Sigurno – kako se često kaže – treba imati u vidu delikatnu društvenu i političku situaciju, i na poseban način poteškoću da se nađe posao što tjera mnoge da na drugom mjestu traže bolju budućnost. No osobno nimalo ne sumnjam da su one riječi i onaj apel proizašli iz njegove velike ljubavi prema ovoj zemlji i ovim narodima i iz njegove brige za budućnost Zemlje. Kao Otac, on je htio prijazno pozvati na još veću zauzetost; a kao Pastir htio je naznačiti u Evanđelju i Božjim kriterijima uporište radi sučeljavanja s poteškoćama, posebice za one koji imaju ulogu vodstva za ove narode.

Moja draga braćo i sestre, moja je želja – koju pratim živom molitvom – da iz slavljâ, koja su tako svečano označila petu obljetnicu pohoda Ivana Pavla II. Banja Luci, proizađe još veće produbljenje poruke, koju je on ostavio ovdje, i još veća raspoloživost da se u dubinu čita znakove koje ruka Božja piše danas za Crkvu i za Zemlju.

Po zagovoru Marije Majke Crkve, svetoga Bonaventure nebeskoga zaštitnika Banja Luke, i blaženog Ivana Merza, izabranoga najmilijega sina ove zemlje, molim puninu blagoslova i milosti za ovu biskupiju, za Zemlju i za Crkvu Božju koja je u Bosni i Hercegovini. Amen. (kta)