Banjaluka 15. srpnja 2008. (TABB)

PROPOVIJED BISKUPA KOMARICE NA PROSLAVI SV. BONAVENTURE
 

Danas, 15. srpnja svečanim Misnim slavljem u banjolučkoj katedrali sv. Bonaventure, biskupa i crkvenog naučitelja, proslavljen je blagdan nebeskog zaštitnika katedrale i cijele Biskupije.

Misno slavlje predslavio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, uz suslavlje domaćeg biskupa mons. dr. Franje Komarice i biskupa mostarsko-duvanjskog i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanskog mons. dr. Ratka Perića te brojnih svećenika. Prigodnu propovijed uputio je biskup Komarica, a prenosimo je u cijelosti:

«Draga braćo u biskupskoj službi,
draga braćo svećenici, drage redovnice,
dragi Kristovi vjernici!

Jedan brak ne ostaje dugovječnim samo od intenzivnog, velikog oduševljenja prve ljubavi dvoje zaručnika. Službeno sklapanje braka – ženidba, zajedničko domaćinstvo pa onda djeca, koja se po naravi stvari u braku rađaju, doprinose da i tijekom godina i decenija bračnog života ostane barem jedan dio onog prvotnog žara jednog bračnog druga prema drugom bračnom drugu...

Što vrijedi za brak, vrijedi i za svaku drugu zajednicu u Crkvi pa i u društvu. Ako jedna konkretna grupa, zajednica treba dugo potrajati onda se mora ono prvotno oduševljenje staviti u čvrste oblike, rekli bismo norme, propise. To pokazuje mnogostruko oprobano iskustvo iz našeg vremena kao i iz dugostoljetne povijesti naše Crkve.

Prije 800 godina iznikao je u bogatoj bašči Božje njive – Crkve Kristove jedan novi cvijet koji se odmah snažno počeo razvijati i upadati u oči svojoj okolini i svojim izgledom i svojim miomirisom. Franjevački red, osnovan od izuzetnog sveca Franje asiškog, započeo je velikim oduševljenjem za Kristovo Evanđelje svoj povijesni hod. Naglo je rastao brojem članova te je trebao pronaći siguran pravac i pravo svoje mjesto u tadašnjem životu i poslanju Crkve. Božja se providnost pobrinula za čovjeka odana Kristu i oduševljena Evanđeljem, kako ga je interpretirao sv. Franjo. Bio je to izuzetno nadareni i vrlo školovani član mlade franjevačke zajednice, Bonaventura.

Rodio se u drevnom gradiću Bagnoreggio, sjeverno od Rima, kojih osam godina prije smrti sv. Franje. Po vlastitom priznanju, kao dijete čudesno je ozdravio od neke teške bolesti upravo po zagovoru sv. Franje, kojem je učinila zavjet njegova pobožna majka. Prije tri godine sam imao sreću pohoditi njegovo rodno mjesto i slaviti misu u tamošnjoj bivšoj katedrali, gdje se čuvaju i njegove svete relikvije, od kojih sam i ja dobio na dar za našu katedralu i koje danas izlažemo svima na čašćenje.

Kao izabrani vrhovni poglavar svoje, u to doba dobrano razjedinjene redovničke braće, bio je kroz 17 godina onaj mudri, razboriti i vjerni upravitelj o kojem govori Isus u Lukinom evanđelju (Lk 42). Bio je vjeran duhu utemeljitelja franjevačkog reda sv. Franje, ali ujedno i otvoren i osjetljiv prema potrebama koje su bile očite u Crkvi i društvu njegova vremena. Uz velikog sv. Tomu Akvinskog smatra ga se najvećim teologom srednjeg vijeka. Bonaventura je bio čovjek prakse i srca. Svojoj je redovničkoj subraći preporučivao za njihov osobni život i zajedničko djelovanje duboku pobožnost, duh suradnje i sloge sa svima, te odmjerenost. Tako je među njima stvorio stabilnost i potrebnu redovničku disciplinu te dao jasan pravac cijelom franjevačkom redu kroz sva dosadašnja duga stoljeća. Ne bez razloga naziva ga se drugim utemeljiteljem franjevačkog reda.

Ali ne samo za svoju redovničku zajednicu, nego i za cijelu Crkvu, naš nebeski Zaštitnik je vrlo zaslužan. Na svojim mnogobrojnim putovanjima održao je mnoge propovijedi svojoj redovničkoj braći i sestrama te svećenicima i Božjem puku. Kao kardinal bio je jedan od glavnih organizatora i pomoćnika tadašnjem papi Grguru X. u pripremanju 2. ekumenskog sabora u Lionu 1274. Tijekom Sabora, iscrpljen od prevelikog rada je i preminuo, u zoru na ovaj isti dan 15. srpnja te iste 1274. godine.

Prožet ljubavlju prema Kristu, čovjekoljupcu, i on je volio ljude, volio svoje bližnje, volio Crkvu i za nju se istrošio. Nije mu bila strana mnoga žrtva i spremnost na služenje drugima, služenje dobru. Zato su ga njegovi suvremenici izuzetno poštivali i voljeli, a generacije i generacije do naših dana se ugledaju u njegov divni lik i nastoje ga nasljedovati.

Kao i Krist i njegovo Evanđelje, tako je i sv. Bonaventura suvremen i danas. Ne samo njegova redovnička braća franjevci imaju razloga i potrebe nadahnjivati se u svom životu i radu likom i mnogobrojnim Bonaventurinim porukama čak iz 45 velikih pisanih teoloških i duhovnih djela. Evo jedne njegove poruke i danas suvremene: „Promisli i ti, otkupljeni čovječe, tko je, kako velik i kakav ovaj koji za te visi na križu, čija smrt oživljuje mrtve, čije preminuće žali i nebo i zemlja, a tvrdo stijenje puca“.

I mi, ostali svećenici, redovnice i svi Kristovi vjernici laici, u bračnom staležu ili izvan njega, pozvani smo biti vjerodostojni, tj. biti svjesni da smo od Boga neizmjerno ljubljeni i da mu trebamo uzvratiti ljubav za ljubav. Kako nas i veliki apostol sv. Pavao potiče u odlomku svoje poslanice Efežanima, koji malo prije čusmo, pozvani smo truditi se, najprije u molitvi, da nam Otac nebeski dade Duha Svetoga kako bismo bili pogodno prebivalište za stanovanje Krista i njegove ljubavi i milosrđa. ( usp. Ef 3,16) Dakle, radi se o nužnoj potrebi izgradnje naše nutrine, našeg duhovnog života. Naša kršćanska vjera nam u tome pruža dragocjene mogućnosti da budemo nositelji životnog optimizma, neuništive spasonosne nade i djelotvorne kršćanske ljubavi.

Kako samo divno i privlačno za svako vjerničko srce zvuče riječi drevne iskrene i pobožne molitve starozavjetnog vjernika, koju Crkva nudi i nama kao našu moguću molitvu, a što psalmist izreče u otpjevu današnje službe Riječi: „Svim srcem svojim tražim tebe Gospodine, ne daj da zastranim od zapovijedi tvojih. U srce svoje pohranih riječ tvoju, da protiv tebe ne sagriješim. Usnama svojim navješćujem sudove usta tvojih. Zato te molim: Nauči me, Gospodine, pravilima svojim!“ (usp Ps 119)

Tko je uistinu svjestan da mu je Bog Otac, a on njegovo ljubljeno dijete, i da mu je utjelovljeni Sin Božji Isus Krist – vođa, učitelj i Spasitelj, taj će živjeti iz tog svoga vjerskog uvjerenja, u kojem god se on staležu ili životnom zvanju nalazio. Taj je u stanju biti istinski Kristov suradnik u izgradnji njegova kraljevstva na zemlji, a to je kraljevstvo Božje istine i pravde, ljubavi i života, milosrđa i mira.

Takvih suradnika, nažalost, nema nigdje ni dovoljno, a kamo li previše. Nema ih dovoljno ni u ovom gradu, ni u našoj biskupiji, ni u ovoj zemlji. Zato je Isusu, kao božanskom graditelju njegova kraljevstva, potreban svaki od nas – ne samo mi biskupi, svećenici, redovnici i redovnice nego i svi vi majke i očevi, njegovi vjernici, i stariji i mlađi. Kristovo 'građevinsko poduzeće' se zove Crkva, a prevažno odjeljenje u tom poduzeću koje osposob-ljava valjane, sposobne i pouzdane radnike jest kršćanska obitelj. Obitelj je Crkva u minijaturi, dakle Isusova firma u malom. Kakva Crkva u malom izdanju, takva će biti i u velikom. Gdje kršćanski brak nije poželjan neće biti ni kršćanske obitelji; tu neće biti ni Kristove Crkve, kršćana. Tu neće biti ni prijeko potrebna svjetla za osvjetljavanje životne staze koloni ljudi jednog grada, mjesta, sela, naroda, države, kontinenta, koja putuje kroz vrijeme prema vječnosti.

Zato smo i mi, vaši biskupi smatrali potrebnim u ovom aktualnom vremenu naše domovinske Crkve da vam svima stavimo na srce potrebu zajedničke molitve i podrške našim bračnim parovima i našim sadašnjim i budućim obiteljima. Iskustvo pokazuje da je najveća zabluda jednog bračnog para što smatra da su dvije osobe dovoljne za sretan brak. Ne! Potrebne su tri: on, ona i Bog! Jednako je tako potreban Bog sa svojim trajnim blagoslovom u svakoj obitelji koja želi biti sretna. A Bog je uvijek s nama p ai u našim obiteljima. Samo, jesmo li mi i članovi naših obitelji s Bogom u molitvi zahvaljivanja i prošnje i u obdržavanju njegovih zapovijedi?

Uz održavanje V. svjetskog susreta katoličkih obitelji u Španjolskom gradu Valenciji 2006. i mi smo u našoj metropoliji startali s trogodišnjim katehetsko-pastoralnim programom za obitelj. Između ostalog smo držali 3 studijska dana u Sarajevu, Mostaru i jučer ovdje u Banjoj Luci na temu: „Obitelj, zajednica vjere, života i ljubavi“. Sva su predavanja tiskana u prikladnoj knjižici i možete ih poslije nabaviti.

Papa Benedikt XVI: je tada uputio svoju znamenitu poruku svim kršćanskim bračnim drugovima podsjećajući ih na njihovu neizostavnu zadaću prenošenja vjere u vlastitim obiteljima. Između ostalog je rekao: „Roditelji, dionici na božanskom očinstvu, najodgovorniji su za odgoj djece i njihovi prvi navjestitelji vjere... Prenijeti vjeru djeci, uz pomoć drugih osoba i ustanova, kao što je obitelj, škola i katoličke udruge, odgovornost je koju roditelji ne mogu zaboraviti, zanemariti ili sasvim prepustiti drugima“ – I još veli papa: „Obitelj je neophodno dobro naroda, neizbježan temelj društva i veliko blago supružnika kroz čitav njihov život. Obitelj je nezamjenjivo dobro za djecu koja moraju biti plod ljubavi, potpunog i velikodušnog darivanja roditelja“.

Papa poziva „predstavnike vlasti i zakonodavce da razmisle o očitom dobru što ga domaće ognjište (tj. rodni kraj) jamči čovjeku i obitelji kao životnom središtu društva, da može živjeti u skladu i miru“.
Potičemo vas i ovom zgodom na svakodnevnu molitvu da Bog sačuva vašu obitelj i sve druge obitelji od svih rušilačkih utjecaja kojima su izložene te da potakne naše mlade vjernike na kršćanski brak i na otvorenost životu u zajedničkoj spremnosti na žrtvovanje i darivajuću ljubav.

Bude li u našoj biskupiji i našem narodu više istinski kršćanskih brakova, bit će više rađanja djece, bit će i više duhovnih zvanja, više ređenja i redovničkih zavjetovanja. A sve je to u skladu s Božjim zakonom kojega nam valja obdržavati, ako želimo postići i vremenitu i vječnu sreću.

Jedan je djed svojoj unuci prigodom vjenčanja dao tri dara: metlu, ogledalo i raspelo-križ. Mlada se malo začudila takvim poklonima od svog inače dragog djeda. Djed je primijetio to njezino čuđenje i zbunjenost, pa joj je lijepo protumačio: „S metlom trebaš mesti samo ispred svojih vlastitih vrata, pa ćeš imati mira s ljudima, svojim susjedima. U ogledalu trebaš dobro vidjeti sve svoje vlastite nedostatke i pogrješke i popravljati ih, a ogledalo svoje duše drži uvijek čisto. Tako ćeš moći imati mira i u svojoj kući i sa svojim susjedima, a uspijevat će ti imati strpljenja i uviđavnosti sa svojima.

Budeš li imala uvijek sve pometeno ispred vlastitog doma, a samoj sebi uvijek ispitivala savjest, nastojala se popravljati i imala strpljenja i ljubavi prema ukućanima i drugim ljudima, ipak nećeš moći sve križeve života držati daleko od sebe i svoje obitelji, ako te dragi Bog bude želio iskušavati po križevima. U tom slučaju svrni svoj pogled na križ na zidu svoga doma. I dobro razmišljaj da se u nebo može doći samo noseći svoj križ sa Isusom. Ne jadaj se pred drugima, pred svijetom zbog svojih križeva i patnji, nego klekni u tišinu pred križ i izjadaj se samo njemu – svome Spasitelju, koji se i zbog tebe dao razapeti. Vidjet ćeš, on će ti uvijek dati najbolju utjehu i najveću pomoć“.

Pozivam i ja sve vas da molimo Boga:

- da blagoslovi naše brakove i obitelji i sve njihove članove: roditelje i djecu, djedove i bake i njihovu rodbinu, kako bi se svi oni trudili oko poštivanja svakog začetog i svakog rođenog života i svake osobe, kako bi njihova vjera i ljubav još porasli, a oni tako postali pravi svjedoci Kristova Evanđelja.

Molimo Boga da svojim vjernicima daruje Duha istine i mira, kako bi ga oni mogli što bolje upoznati, svim srcem uzljubiti, iskreno mu svojim životom služiti, trajno njegovu utjehu i pomoć osjećati i tako prispjeti k jedinom ispravnom cilju svog života – u vječnu sreću i blaženstvo. Neka nam u ovim našim molitvama pomogne i zagovor presvete Djevice Marije, Isusove Majke i Majke svih Isusovih učenika, te naših nebeskih Zaštitnika sv. Bonaventure i bl. Ivana Merza. Amen.» (kta)