LOKALNIM POLITIČARIMA

ORUŽANO NAPADNUT ŽUPNIK I ŽUPNI PASTORALNI CENTAR U ŽUPI BANJA LUKA-BUDŽAK
Pismo gradonačelniku Banjaluke, mr. P. Radiću
(Prot. br.: 410/92 od 26. svibnja 1992.)

Gospodine gradonačelniče Radiću!
Pokušavao sam stupiti u telefonski kontakt s Vama, ali to, na žalost, nije bilo moguće. Stoga sam slobodan obratiti Vam se pismeno. Ne želim izražavati nikakav prosvjed, iako bih to mogao prema naravi slučaja o kojemu Vas moram izvijestiti.
Ovo obraćanje shvatite kao izraz moje duboke zabrinutosti, žaljenja i prosvjeda što je ponovno došlo do oružanoga napada na katoličkoga župnika i župni pastoralni centar u Dervišima, na periferiji našega grada. U prilogu Vam dostavljam kopiju dopisa župnika, dr. Karla Višatickog, o nemilom oružanom incidentu koji ga je, ni kriva ni dužna, zamalo stajao života.
I sam sam bio na mjestu događaja. Nema nikakve sumnje da su počinitelji ovog nedjela željeli ubiti stanovnike župnoga pastoralnog centra.
Poznata mi je Vaša osobna angažiranost na zaštiti vjerskih objekata svih konfesija na terenu koji je pod Vašom kompetencijom. Zato Vam još jednom izražavam svoju zahvalnost. Tješi me to što ste svjesni sve težine vandalskog izazivanja cijeloga jednog naroda, odnosno zajednice vjernika, pripadnika Katoličke crkve. Osobno ću i dalje poduzimati sve na smirivanju duhova među vjernicima naše katoličke općine, vrlo uznemirenim ovakvim i sličnim provokacijama.
Slobodan sam očekivati od Vas, kao od kompetentne osobe, da javno osudite ovakve čine i djelujete smirujuće na nepoželjni porast neuroze i uzbuđenja među ljudima ovog kraja, koji se, hvala Bogu, još uvijek uspješno odupire ratnom ludilu. Ujedno vas molim da poduzmete odgovarajuće akcije kako bi se onemogućili vinovnici ovih nemilih ekscesa.
Nakon nemilih incidenata u Ivanjskoj, Bronzanom Majdanu (Stratinska), Petrićevcu i sada Dervišima, samo je slučaj, koji se dogodio u Bronzanom Majdanu sa župnikom Stipićem iz Stratinske do sada donekle rasvijetljen. Očekujemo da će Vam u dogledno vrijeme uspjeti i ostale slučajeve rasvijetliti i tako ujedno spriječiti ponavljanje sličnih.
Uz dužno poštovanje i veliko povjerenje u Vaš odgovorni rad u ovom burnom (i ludom) vremenu, želim vam Božju pomoć!

Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki

Prilog:
Izvještaj o oružanom napadu na župni pastoralni centar u Dervišima

PONOVNI ORUŽANI NAPAD NA KATOLIČKI PASTORALNI CENTAR U ŽUPI BANJA LUKA - BUDŽAK
Pismo gradonačelniku Banjaluke mr. P. Radiću
(Prot. br.: 450/92 od 15. lipnja 1992.)

Gospodine gradonačelniče!
S velikom žalošću i zabrinutošću prisiljen sam ponovno Vam se obratiti kao prvom čovjeku naše banjalučke općine radi zaštite života vjerskih službenika i imovine Katoličke crkve.
U prilogu Vam dostavljam dopis župnika dr. Karla Višatickog o trećem oružanom napadu u posljednja tri tjedna na njega, župsko osoblje i imovinu župe Banja Luka - Budžak.
Svojedobno sam Vas molio da službeni organi zaštite osobe i objekte vjerskih zajednica ili da se dozvoli vjernicima da se sami legalno zaštite. Rekli ste da je bolje ako to čine službeno zadužena lica, s čime sam se složio. Nakon učestalih napada na vjerske objekte i službenike Katoličke crkve, stječe se dojam da se Vaša želja i naredba ne provodi u djelo. Što da učinimo kako bismo se zaštitili od veće nesreće s nesagledivim negativnim posljedicama za naš grad i općinu?
I do nas su stigle informacije da je, prema nečijim odredbama iz ureda ili institucija naše općine (vjerujem bez Vašeg znanja i odobrenja), predviđeno da se sruši, ošteti ili uništi 700 (sedam stotina) objekata na području naše općine?!! Kako znate, već je nekoliko vjerskih objekata Katoličke crkve bilo meta ubojitih napada nekontroliranih pojedinaca ili grupa. Ovaj posljednji nemili događaj uoči velikog katoličkog blagdana Presvetog Trojstva i slavlja sakramenta sv. Potvrde u župi Banja Luka - ­Budžak vrlo je ogorčio sve katolike ove župe i cijelog kraja!
Gospodine gradonačelniče, moramo svim razumnim silama sačuvati dobro ugrožen mir među stanovnicima katolicima ovog dijela naše općine.
Molim Vas da mi što prije omogućite razgovor s Vama. To žele i traže župljani župe Banjaluka - Budžak.
Unaprijed zahvaljujem na svemu što ćete poduzeti da napokon prestane neljudska hajka na pojedince i na zajednicu Katoličke crkve u našem gradu i općini.

Uz dužno poštovanje,
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

U prilogu:
Izvještaj župnika o oružanom napadu.

KIDNAPIRANJE ŽUPNIKA U NOVOJ TOPOLI, VLČ. R. GRGIĆA, BESTIJALNO ZLOSTAVLJANJE KATOLIČKIH REDOVNICA I UGROŽAVANJE IMOVINE U SAMOSTANU NOVA TOPOLA
Pismo stanicama milicije u Banjaluci i Bosanskoj Gradiški
(Prot. br.: 495/92 od 6. srpnja 1992.)

Premda je naslovima ovaj predmet već vrlo dobro poznat iz višekratnih naših usmenih intervencija u posljednje vrijeme on, na žalost, još nije ni rasvijetljen ni okončan. Zato sam primoran i pismeno se obratiti s molbom da se kidnapirani bolesni svećenik pronađe, a da organi reda i mira poduzmu najveće moguće mjere za sigurnost redovnica i njihove imovine u samostanu Nova Topola.
Evo za podsjećanje sažetka nemilih događaja u župi i samostanu Nova Topola:
1. Dana 16. lipnja oko 9.20 iz župnog su ureda u Novoj Topoli četiri nepoznate naoružane osobe odvele u smjeru sela Laminci župnika vlč. g. Ratka Grgića. Na moju intervenciju istog dana u Stanici milicije Nova Topola, kao i kod predsjednika SO Bosanska Gradiška g. Nebojše Ivaštanina, potvrđeno mi je da kod organa vlasti u općini ne postoje nikakvi razlozi za hapšenje ili privođenje župnika. Također mi je obećano da će se odmah poduzeti sve da se oteti župnik što prije pronađe i vrati kući, a da milicija iz Stanice javne bezbjednosti ima nalog da još više pazi na sigurnost redovnica u samostanu, koje su, otmicom župnika, bile očito uznemirene.
2. Navečer istoga dana, oko 22.00 sata, u samostan je nasilno ušla ista ta četvorka. Tražili su da sve redovnice (njih 22), uglavnom starice između 70 i 90 godina, dođu u jednu prostoriju, gdje je počelo zajedničko, a onda i pojedinačno zlostavljanje sestara - oružjem, rukama i pogrdnim riječima. Posebno su se sadistički i krajnje brutalno okomili na nekoliko mlađih sestara, što zavređuje svaku osudu! U analima dugostoljetne povijesti Katoličke crkve na ovim prostorima nikad nije zabilježen sličan slučaj!
Takvo bestijalno zlostavljanje i iživljavanje nad nemoćnim i nedužnim redovnicama trajalo je do 04.30 sati ujutro idućega dana! U međuvremenu nije naišla nikakva patrola službene milicije, iako je za to imala službeni zadatak.
S tim krajnje drskim i ničim opravdanim teškim zlodjelom upoznao sam nadležne organe javne bezbjednosti u Banjaluci, N. Topoli i Bosanskoj Gradiški pred večer toga dana (17. lipnja.), odmah nakon što sam saznao za nemili događaj. Ponovno je obećana veća zaštita sestara i samostana. Ne treba posebno spominjati da su sve sestre bile strahovito šokirane, nekoliko njih imalo je fizičke i psihičke posljedice.
Iste je noći obijen, ispreturan i opljačkan župni ured i župni stan u Novoj Topoli.
3. Unatoč svim jamstvima, nepoznate su osobe su noću između 22. i 23. lipnja ušle u dvorište samostana, odvalile zaključani poklopac na cisterni za lož-ulje (za centralno grijanje samostana) i uzele naftu koja je još preostala, nakon što je veću količinu nafte nekoliko dana prije uzela milicija SUP-a Bosanske Gradiške.
4. U noći između 27. i 28. lipnja nepoznati počinitelj(i) zapalili su samostansku gospodarsku zgradu (staju za krave, svinje i perad), kada je izgorjela i velika količina sijena i ogrjeva za samostan (drva).
Za sve ove nemile ekscese i delikte Naslovi imaju izvještaje svojih služ­benih osoba, jer smo ih o svemu višekratno usmeno obavijestili.
Kako kao crkveni poglavar snosim odgovornost za živote i imovinu spomenutih redovnica i župnika, to sam ponovno dužan upozoriti Vas da do danas nemam nikakvih pozitivnih rezultata istrage službenih organa Bosanske Gradiške i Banjaluke o sudbini župnika Grgića ili budućoj sigurnosti redovnica u Novoj Topoli, gdje one više od 100 godina žive i rade u miru i slozi s tamošnjim stanovništvom.
Tražim stoga od cijenjenih Naslova mjerodavnu sugestiju o tome što trebam činiti ja, sestre i kidnapirani župnik Grgić.

U očekivanju Vašeg odgovora.
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

Prosvjed dostavljen:
- Tajništvu BK BiH, Sarajevo
- Apostolskoj nuncijaturi, Beograd
- Tajništvu BK, Zagreb

ORUŽANO NAPADNUTA ŽUPNA CRKVA SV. FRANJE ASIŠKOG U MAHOVLJANIMA
Pismo stanicama milicije u Laktašima i Banjaluci
(Prot. br.: 500/92 od 10. srpnja 1992.)

U nedjelju, 5. srpnja 1992., oko 15.00 sati, na župnu crkvu sv. Franje Asiškog u Mahovljanima nepoznata je civilna osoba ispalila nekoliko metaka iz puške. Kako smo čuli, vojna je kontrola, koja se nalazi u blizini crkve, uhitila tu osobu.
Učinjena je manja materijalna šteta. Razbijeno je jedno staklo na prozoru te pogođen i uništen kip Gospe, dar vjernika iz Italije koji su rodbinski i prijateljski vezani uz Mahovljane. Događaju su prethodili drugi incidenti o kojima Vas izvještavamo u dopisu Br. 480/92. od 04. srpnja 1992. S poštovanjem,

dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki

ORUŽANI NAPAD NA SAMOSTAN REDOVNICA "MARJANOVAC" U BOSANSKOM ALEKSANDROVCU
Pismo policijskim i vojnim vlastima u Banjaluci i Laktašima
(Prot. br.: 523/92 od 22. srpnja 1992.)

Kako nam je javila poglavarica samostana "Marjanovac" u Bosanskom Aleksandrovcu s. Maristela Hećimović, u noći 22. srpnja o. g. od 00.30 do 01.00 sat, te u 03.00 sata dogodio se oružani napad iz lakoga oružja na samostan i župnu crkvu sv. Ivana Krstitelja u Bosanskom Aleksandrovcu.
Mnogo je metaka pogodilo fasadu i krov samostana i crkve, a nekoliko je razbilo prozore sestrinskih soba i direktno ugrozilo živote starica redovnica.
Kako je nedaleko od samostana, na cesti Banja Luka - Bosanska Gradiška, stanica milicije i vojne policije, dežurni su stražari sigurno mogli sve čuti i vidjeti, te podnijeti civilnim i vojnim organima izvještaj o nemilom incidentu.
Ponovno molimo poštovane naslove da energično spriječe još tragičnije incidente na ovoj drevnoj instituciji Katoličke crkve, koja nikome nije ništa nažao učinila, ali je zato mnogima, kako mještanima, tako i mnogim drugim, mnogostruko pomogla.
S pravom očekujemo da će red i zakonitost na području općine Laktaši biti zajamčeni svima, pa tako i nama katolicima i sestrama - redovnicama u spomenutom i prečesto napadanom samostanu "Marjanovac" u Bosanskom Aleksandrovcu.

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

Prosvjed dostavljen:
Provincijalnoj upravi - Zagreb
Generalnoj upravi - Rim, Italija

SVE VEĆE OBESPRAVLJANENOST I SVE NEIZVJESNIJA BUDUĆNOST KATOLIČKOG DIJELA STANOVNIŠTVA BANJALUČKE OPĆINE
Pismo predsjedniku SO Banjaluke, mr. P. Radiću
(Prot. br.: 552/92 od 3. kolovoza 1992.)

Gospodine predsjedniče!
Prošlo je već mjesec i pol dana otkako sam Vas molio za razgovor o aktualnoj situaciji vjernika-katolika na području naše općine. Zahvaljujem Vam što ste mi sada omogućili da se osobno s Vama susretnem i iznesem Vam, kao prvom čovjeku naše općine, svu težinu problematike vezanu uz sadašnjost i budućnost katolika.
U proteklih mjesec i pol dana situacija se, općenito gledano, pogoršala, iako ste Vi svojim zauzimanjem otklonili neke nenormalne anarhične devijacije pojedinaca i naoružanih skupina. Kako Vam je zacijelo poznato, Katolička crkva u ovom gradu i općini nastojala je sve ovo vrijeme čuvati krhki mir, kako u redovima svojih vjernika; tako i na cijelom području, među našim cijenjenim sugrađanima i komšijama. Sigurno Vam nisu nepoznate i mnoge provokacije, šikaniranja, ugrožavanje imovine i života vjernika katolika. Koliko znam, uzvraćanja na nepravde nije bilo. Bogu hvala! Ali zato postoji mnogo gorućih pitanja za koja Vi vjerojatno znate i na koja, zajedno sa svim političkim i drugim dužnosnicima, trebate tražiti odgovarajuća i ne samo kratkoročna rješenja. To tvrdim na temelju meni poznate i hvale vrijedne Vaše izjave da ćete, dok ste god na sadašnjem mjestu, tražiti i nastojati da se Vaša riječ čuje i uvaži! Osvjedočen o Vašem humanom zauzimanju za sve ljude Vašeg povjerenja i kompetencije, uvjeren sam da ćete i za ove probleme, koje u ime vjernika katolika naše banjalučke općine pred Vas iznosim, imati dovoljno sluha i nastojati ih na odgovarajući način riješiti.
1. U posljednja dva mjeseca učestalo je izravno ugrožavanje života svećenika, redovnika i redovnica na području naše općine /župnik u Budžaku, redovnici samostana na Petrićevcu, redovnice samostana u Martićevoj ul./.
2. Učestala su oštećenja i oskvrnuća vjerskih objekata /pastoralni župni centar u Budžaku 4 puta; samostan Petrićevac; zatim samostan redovnica, župna crkva i garaža župnog ureda - sve u Martićevoj ul.; pucanje iz vatrenog oružja na toranj katedrale/.
3. Samovoljni /bez naloga/ pretresi crkvenih prostorija: pastoralni centar u Budžaku; samostan Petrićevac; samostan Trapisti; Biskupski ordinarijat i Biskupski dvor; prostorije Caritasa.
4. Otimačina lijekova i sanitetskoga materijala nabavljenog u Caritas Internationalu, namijenjenoga zdravstvenim ustanovama Banjaluke i cijele regije.
5. Onemogućavanje rada Biskupijskog Caritasa oduzimanjem osam kamiona, koji su išli po hranu i lijekove.
6. Šikaniranje osoblja Caritasa i ljudi /nekoliko stotina/, kojima je Caritas htio i trebao pomoći da legitimno napuste Banjaluku /izbjeglice, studenti, bolesnici, radnici na radu u inozemstvu/.
7. Jednostrano raskidanje već sklopljenog sporazuma između Biskupskog ordinarijata, općine i GP "Vrbas" iz Laktaša o gradnji zgrade Caritasa na zemljištu nekadašnje zgrade, vlasništva Biskupskog ordinarijata u Martićevoj ulici.
Nadalje moram, zajedno s mnogim članovima Katoličke crkve u ovoj općini, konstatirati, da su velikom broju tih istih članova trenutno oduzeta ili vrlo ugrožena neka osnovna ljudska prava i slobode, kao što su:
1. pravo na ravnopravnost bez obzira na nacionalnu pripadnost i vjersko uvjerenje;
2. pravo na dobra potrebna za život, osobno izdržavanje;
3. pravo na rad i poštenu podjelu plodova rada /više od 90 posto katolika je otpušteno s posla/;
4. kao i pravo na privatno vlasništvo;
5. povrede i ugroženost slobode savjesti, kao i prava na slobodno mišljenje i izražavanje;
6. pravo na nepovredivost osobe;
7. pravo na slobodan izbor zvanja;
8. pravo na odgoj i izobrazbu vlastite djece
9. pravo na slobodno udruživanje i suodlučivanje u javnom životu i poretku;
10. pravo na dobar glas.
Za svaku od navedenih točaka imamo mnogo konkretnih dokaza, za pojedine /pravo na rad, slobodu savjesti, privatno vlasništvo, odgoj i školovanje djece/, na žalost, i previše!
            Sve to bezakonje, koja se čine katoličkom dijelu stanovništva, koje čine najvećim dijelom Hrvati, (uz Ukrajince, Slovence, Talijane, Čehe, Austrijance i dr.), unatoč njihovom izrazito miroljubivom ponašanju i stavu, rezultiralo je velikom socijalnom ugroženošću i opravdanim nezadovoljstvom. Zbog našeg neumornoga propovijedanja na svim vjerskim skupovima o kršćanskom držanju i ne uzvraćanju na nanesene nepravde istom mjerom, naši vjernici od nas, svojih duhovnih vođa, sve više traže konkretnu pomoć i zaštitu. Budući da je onemogućeno djelovanje političkih struktura hrvatskog naroda, ljudi dolaze biskupu i traže od njega da se on zauzme za više od 2.800 evidentiranih otpuštenih s posla zbog neodazivanja, prema svojoj savjesti, ni u jednu vojsku! Iza njih, prema njihovim tvrdnjama, stoji više od 12.000 članova obitelji potpuno socijalno nezbrinutih! - Gospodine predsjedniče, ova teška činjenica ne može i ne smije ni Vas zaobići bez Vašeg zauzimanja da se pozitivno riješi status ovih ugroženih ljudi!
Ne želeći pobunom uzvraćati na sva ova nasilja, veći broj ovih egzistencijalno ugroženih ljudi, katolika, traži način da se ukloni ispred rastućega /čini se!/ nasilja, potpuno se iseljava, najčešće u neizvjesnost! Gospodine predsjedniče, kao duhovni poglavar svih katolika ove naše općine /ima ih više od 30.000/ moram upozoriti i Vas, ali i sve organe vlasti naše općine, zadužene za zaštitu i poštovanje svih osnovnih prava svakog našeg građanina, da je ovo što se trenutno događa katolicima /o drugima nisam kompetentan govoriti/ svojevrstan rasizam i vrsta genocida! Prisiljeni da napuštaju svoja vjekovna ognjišta, vjernici katolici doživljavaju ovo kao svojevrstan progon Katoličke crkve iz ovog grada, u kojemu su oni, unatoč teškim vremenima otomanskog vladanja punih deset stoljeća uspjeli opstati i konstruktivno, civilizacijski i kulturno pridonijeti razvoju cijelog ovoga kraja. Ovo je trenutno zacijelo vrlo težak i vrlo dalekosežan problem koji se mora pozitivno riješiti! Uvjeren sam da ćete se Vi osobno i uz Vas mnogi drugi dalekovidni i odgovorni ljudi našega grada i kraja maksimalno zauzeti da se mora, koja se spustila na katolike naše općine, što prije otkloni.
Slobodan sam Vam postaviti samo još nekoliko pitanja:
- Što planirate Vi, odnosno što se planira u bliskoj budućnosti s katolicima /Hrvatima i drugima/?
- Koja se prava nama ovdje jamče?
- Možete li Vi - kao prvi čovjek naše općine - što hitnije prirediti jedan zajednički razgovor predstavnika Katoličke crkve, drugih institucija hrvatskoga naroda /i ukrajinskoga/, te mjerodavnih predstavnika drugih odgovarajućih institucija u našoj općini?
- Što nama, meni kao biskupu, svećenicima, redovnicima, redovnicama i svim ostalim vjernicima, pripadnicima Katoličke crkve valja još činiti da pripomognemo razboritom, na svestrano zadovoljstvo, rješavanju aktualne problematike koja nas pritišće?
U nadi da ste vrlo dobro razumjeli naše muke, ali i našu iskrenu želju da zajedno s Vama rješavamo sve probleme stanovništva našega grada i općine, zahvaljujem Vam i pozdravljam Vas, također i u ime mnogih koji me mole da ih zastupam kod Vas!

Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

Pismo dostavljeno:
Tajništvu BK BH - Sarajevo
Tajništvu HBK - Zagreb
-   Apostolskoj nuncijaturi - Beograd

ZAUSTAVITE NASILJE NAD ČLANOVIMA IMOVINOM KATOLIČKE CRKVE U OPĆINI PRNJAVOR!
Pismo predsjedniku SO Prnjavor, ing. Nemanji Vasiću
(3. kolovoza 1992.)

Gospodine predsjedniče!
U posljednje sam vrijeme, kao poglavar katolika na području Bosanske krajine, imao nekoliko susreta s najvišim predstavnicima civilne i vojne vlasti u Banjaluci i Bosanskoj krajini. Razlozi tome su mnogi problemi s kojima se svakodnevno suočavamo, ali i želja da kao vjernici pridonesemo smirivanju uzavrelih strasti i očuvanju mira na ovim prostorima. S tim ciljem i u suradnji s drugim vjerskim zajednicama nastojimo djelovati na terenu, gdje su unatoč kakvom-takvom miru na svakom koraku primjetni veliki strah i napetost.
Mogu sa zadovoljstvom i radošću istaknuti - a to sam priznanje dobio i s najviših mjesta civilne i vojne vlasti - da katolici na ovim terenima nikome ne prave probleme i da su primjer mirnoga suživota. To vrijedi i za katolike i vjerske službenike Katoličke crkve u Vašoj općini.
Istodobno su mi ti isti nositelji vlasti obećali zaštitu prava i sigurnosti vjernika, vjerskih službenika, te zaštitu objekata i ostale imovine vjerskih zajednica.
To me više zaprepašćuje nasilje koje se nad vjernicima, vjerskim službenicima i vjerskim objektima provodi u Vašoj općini. Konkretan i najnoviji slučaj rušenja grkokatoličke crkve u Prnjavoru i rimokatoličke crkve u Kulašima, nasilan upad u filijalnu crkvu u Štivoru, oduzimanje automobila rimokatoličkom župniku u Prnjavoru, itd.
Još više začuđuje nezainteresiranost službenih organa reda da probleme rješavaju, a počinitelje pronađu i kazne. U slučaju rušenja crkve u Kulašima pripadnici milicije su župniku, koji im je događaj javio, čak i prijetili(!).
Pitam Vas: "Čime su vjernici i vjerski službenici Vaše općine zaslužili ovakve postupke? Što mogu nakon ovih događaja očekivati uplašeni vjernici i vjerski službenici? Preostaje li im još jedino uništenje ili progon? Što čini službena vlast da bi umirila te ljude?"
Željeli bismo vjerovati da spomenuti događaji nisu u skladu sa stavovima službene vlasti, nego da su djelo neodgovornih pojedinaca ili grupa. Zato s pravom očekujemo da ti isti organi vlasti sve poduzmu da se počinitelji pronađu i kazne, a takvi događaji svim mogućim legalnim sredstvima spriječe. Ako na ovim prostorima ikada zavlada pravna država, a morat će, njezini se temelji moraju udarati sada. A ovakva anarhija nije u interesu nijednoga naroda.
Kao odgovornoj osobi nije Vam potrebno naglašavati kakve goleme negativne posljedice ovakvi događaji mogu imati za budući zajednički život, a zajedničkoga života će morati biti.
Zbog toga Vama, a preko Vas i ostalim odgovornim organima vlasti u Vašoj općini upućujemo ovaj apel, očekujući od Vas konkretnu akciju i pothvate koji odgovaraju položaju na kojem se nalazite. Uvjereni smo da ste i voljni i sposobni uhvatiti se u koštac s problemima ljudi koji su Vam povjereni i za koje snosite odgovornost.

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki

Pismo dostavljeno:
- CSB - Banja Luka
Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
Tajništvu BK BiH - Sarajevo
-   Tajništvo HBK - Zagreb

PRISILNO ISELJAVANJE KATOLIKA ŽUPE DOLINA OD STRANE OPĆINSKIH VLASTI
Pismo predsjedniku SO Bosanska Gradiška, g. Nebojši Ivaštaninu
(Prot. br.: 566/92 od 7. kolovoza 1992.)

Gospodine predsjedniče!
Došla mi je službena obavijest da je 05. kolovoza 1992. u župi Dolina veća grupa vojne policije iz Teritorijalne obrane Bosanska Gradiška obišla sva tri sela ove župe - Gornju Dolinu, Donju Dolinu i Novo Selo, te dala ultimatum stanovništvu da se mora iseliti iz ovog kraja odmah, a najkasnije do 0l. rujna o. g., a da ovdje mora ostati etnički čisto područje. Ako ne iskoriste ovu priliku, da živi prijeđu Savu preko mosta, bit će svi natjerani na Savu. Nekim je ljudima naređeno da naprave popis kućanstava, te da organiziraju iseljenje.
U istoj obavijesti još stoji da, ako se odmah nešto ne poduzme, predviđamo da narodu prijete najstrašnije stvari. Stoga se traži i moja najhitnija intervencija.
Kako Vas, na žalost, nisam našao, unatoč sastanku dogovorenom kako bi raspravili o ovoj problematici, mogao sam nakon posjeta župi Dolina razgovarati samo sa sekretarom IO Skupštine Bosanska Gradiška, gosp. Dušanom Radićem. On mi je priopćio da pri SO Bosanska Gradiška ne postoje nikakve zakonske odredbe na temelju kojih bi netko legitimno mogao provoditi spomenutu monstruoznu akciju iseljavanja cijele jedne katoličke župe koja na ovom području postoji više stoljeća.
Budući da sam se osobno mogao osvjedočiti kako su katoličkom stanovništvu župe Dolina kroz ovo ratno vrijeme nanesene mnoge nepravde, ne čudi što ih je ova posljednja prijetnja toliko uznemirila. Stoga očekujem od Vas, gospodine predsjedniče, da kao najodgovorniji čovjek svoje općine do ponedjeljka 10. kolovoza 1992. s najslužbenijih mjesta demantirate pred stanovnicima spomenutih sela župe Dolina taj postavljeni ultimatum, koji se ne može drukčije okarakterizirati nego kao čisto fašistički i apsolutno nedostojan ovog vremena i podneblja, i koji mi, kao ni cijeli civilizirani svijet, nikada nećemo niti možemo prihvatiti.
Očekujem od Vas službeni odgovor kako bih ga proslijedio generalu Taliću, komandantu 1. krajiškog korpusa, koji me je i osobno zamolio da smirujem situaciju kod svojih vjernika, gdje god je to potrebno.

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

Pismo dostavljeno:
- CSB - Banja Luka
- Tajništvu BK BH - Sarajevo
- Tajništvu HBK - Zagreb
- Apostolskoj nuncijaturi - Beograd

"PROCIJENITE SAMI OSPORAVANJE NAŠIH PRAVA I SLOBODA"
Pismo predsjedniku SO Banjaluke, mr. P. Radiću
(Prot. br.: 570/92 od 10. kolovoza 1992.)

Gospodine predsjedniče!
U prilogu Vam dostavljamo dva dopisa koja smo bili prisiljeni uputiti Redakciji Radija Banjaluka.
Iako smo željeli opovrgnuti razne netočne vijesti o nama katolicima u našem gradu i ovom kraju, koje su širila lokalna i druga sredstva javnog priopćavanja, Redakcija Radija Banjaluka to je odlučila spriječiti.
Ne želimo od toga praviti nikakav "casus belli". To samo dajemo Vama na znanje kako biste sami procijenili koje mjere seže osporavanje naših prava i sloboda.
Slobodan sam Vas, gosp. predsjedniče, zamoliti za Vaš pisani odgovor, koji ste mi obećali poslati na moj dopis broj 552/92 od 3. kolovoza 1992., jer situacija među našim vjernicima, zbog potpune neizvjesnosti, postaje sve složenija, što ni Vama ne može biti svejedno!

S poštovanjem,
dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki

"NEKA SE ŽUPNIKU VRATI ODUZETI AUTOMOBIL"
Pismo načelniku CJB, g. V. Tutušu
(Prot. br.: 571 /92 od 10. kolovoza 1992.)

Gospodine načelniče Tutuš!
Župnik iz župe Šimići, o. Pero Čolić, javio mi je da mu je policija oduzela auto "Nivu" 1600 5. kolovoza 1992. između 17,00 i 17,30 sati.
Kako je župniku za njegov posao u vrlo teškim brdskim uvjetima automobil prijeko potreban, a sam čin oduzimanja očito je svojevoljan i bespravan, to Vas molim da u sklopu svojih ovlasti izvidite slučaj kako bi automobil bio što prije vraćen župniku Čoliću.
Molim Vas, obavijestite me što ste poduzeli da se taj nemili incident što prije pozitivno riješi.

S poštovanjem,
dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki

Dostavlja se:
Predsjedniku SO, mr. Predragu Radiću

SPRIJEČITE DALJNJE ZLOČINE NAD NEZŠTIĆENIM KATOLICIMA U LJUBIJSKOM KRAJU (OPĆINA PRIJEDOR)!
Pismo generalu Momiru Taliću, komandantu 1 . krajiškog korpusa
(Prot. br.: 623/92 od 22. kolovoza 1992.)

Gospodine komandante!
Kako Vas je sigurno već izvijestio Vaš opunomoćeni zamjenik, pukovnik Vojinović, sa sastanka održanog 21. kolovoza 1992. s predstavnicima civilne vlasti iz Ljubije, gosp. Đokom Taranjcem i gosp. Milenkom Jelisavcem, kao i župnikom iz Šurkovca fra Josipom Božićem, te potpisanim banjalučkim biskupom, više od 500 vjernika župe Šurkovac kod Ljubije osuđeno je na prinudno, "dobrovoljno"(!) iseljavanje.
Budući da je pukovnik Vojinović vrlo jasno iznio Vaš stav protiv svakog, a pogotovo prisilnog, iseljavanja, delegacija Ljubija - Šurkovac zamolila ga je da se što prije organizira sastanak o ovoj vrlo aktualnoj problematici s dalekosežnim posljedicama, na kojemu bi uz Vas, odn. Vašeg zamjenika, bili nazočni pukovnik Arsić, načelnik SUP-a Drljača, komandant bataljuna Bilbija, predsjednik općine dr. Stakić, komandir Stanice milicije u Ljubiji Bajić, kao i njih dvojica (Taranjac i Jelisavac).
Mene su zamolili da dođem danas i objasnim predstavnicima tog, na iseljavanje već pokrenutog stanovništva, da ostanu u svojim domovima, a da će vlasti, civilne i vojne, jamčiti punu sigurnost.
Na sastanak danas nisu došla dvojica jučerašnjih predstavnika civilne vlasti iz Ljubije (rečeno mi je da se boje ljudi iz vlastitih redova!), ali je zato bilo približno 200 vrlo uplašenih ljudi, zabrinutih za svoju sudbinu. Oni već puna tri mjeseca ne noće u svojim kućama zbog stalnog pucanja po njima od strane uniformiranih osoba iz neke jedinice iz Bosanskog Novog, koji se nazivaju "Suha rebra". Više od 200 kuća je potpuno opljačkano. Ljudi jednostavno nemaju od čega živjeti. Zahvatila ih je panika zbog strašnoga masakra nad nedužnim stanovništvom obližnjeg sela Briševa, gdje je stradalo nekoliko desetaka ljudi, žena i djece. Još su ih više uplašile riječi civilne vlasti otprije dva dana: "Do sada smo s vama ovako postupali i nekako vas branili, ali uskoro dolazi vrijeme kada će biti pušteni "psi" s lanca i onda ste gotovi. Ovo je (misli se na mogućnost iseljenja!) posljednji voz za vas! Vidjeli ste što je bilo s Briševom!"
Ti su mi ljudi rekli da su siti svih obećanja te ne mogu više nikome vjerovati. Nakon razgovora sa mnom, oni su ipak pristali odustati od seljenja, ali pod uvjetom da im stigne osiguranje od vojne jedinice koja će biti pod zapovjedništvom generala Talića i provoditi njegova naređenja. A to je, uostalom, relativno lako ostvarljivo prema jučerašnjem izlaganju dvojice predstavnika civilne vlasti, kao i načelne spremnosti pukovnika Vojinovića.
Želio bih Vas, gospodine komandante, još samo kratko obavijestiti da me zabrinjava u najmanju ruku čudno, da ne kažem arogantno, ponašanje komandanta bataljuna, gosp. Bilbije, koji mi danas, začudo, tvrdi kako na teritoriju pod njegovom kompetencijom nema nikakvih problema, pa tako ni u Šurkovcu, kao i to da nijedan vjerski objekt na tom terenu nije stradao. Kad sam mu skrenuo pažnju da očito ne pozna situaciju na teritoriju njegove kompetencije, jer je situacija sa stanovništvom šurkovačke župe dostigla kulminaciju dramatičnosti, a slična je situacija i u župi Ljubija i Stara Rijeka, te da su potpuno spaljeni crkva i župni stan na Briševu, a nova crkva u Ljubiji i novi župni stan paljeni i potpuno opljačkani još prije 20 i nekoliko dana, on mi je odgovorio da za sve to danas prvi put čuje.(!!!) Prema ponašanju komandanta Bilbije, kao i nekih ljudi iz njegove neposredne pratnje, uistinu se bojim da već noćas i idućih dana može doći do još stravičnijih zločina i nesreća nego što su one koje su se već dogodile.
Molim Vas, gospodine komandante, generale Taliću, i apeliram na Vas, da odmah poduzmete sve potrebne mjere da se spriječe svi zločini protiv čovječnosti, kao i sve druge nesreće koje katolici na području ljubijske regije, tj. u župama Šurkovac, Ljubija, Stara Rijeka i Ravska, ničim nisu izazvali.
Uvjeren sam da ćete (i uz moju skromnu pomoć) i u ovom konkretnom slučaju zaštititi nedužne ljude, a time ujedno omogućiti sigurniju i radosniju zajedničku budućnost svim stanovnicima spomenutoga kraja.

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

SRUŠENA VEĆ PETNAESTA KATOLIČKA CRKVA NA PODRUČIJU IZVAN RATNIH SUKOBA-ZAŠTO?
Pismo general majoru M. Taliću, komandantu 1 . krajiškog korpusa (Prot. br.: 640/92 od 29. kolovoza 1992.)
 

Gospodine generale!
U noći između 28. i 29. kolovoza o. g. minirana je i potpuno uništena rimokatolička župna crkva sv. Josipa u Prijedoru, sagrađena prije 100 godina. Crkveni toranj, građen 1970. g., vrlo je oštećen i prijeti opasnost da se sruši. Crkva je posjedovala umjetničke liturgijske predmete /oltari, kipovi, slike i dr./ od neprocjenjive vrijednosti. Sve je potpuno uništeno.
- Danas sam u pratnji vojne policije Vašeg korpusa posjetio mjesto nesreće i osvjedočio se o vandalskom uništenju ovog vrlo vrijednoga sakralnog objekta u Prijedoru, kao i o velikoj materijalnoj šteti na zgradama župnoga pastoralnog centra u dvorištu pokraj crkve i u cijeloj okolici.
- Prema izvještaju očevidaca, počinitelji su došli iza 22.30 sati. Prvo su htjeli razbiti vrata da uđu u crkvu. Kad je župnik čuo lupanje, pitao ih je tko su i što tu rade, na što je dobio odgovor: "Bježi pope u kuću ili ćemo te odmah ubiti!". Župnik je odmah obavijestio policiju, koja je primila obavijest i obećala da će odmah razvidjeti prijavljeni slučaj. Međutim, kako nitko nije dolazio, župnik je još tri puta zvao policiju, a na kraju mu je odgovoreno: "Dobro, znamo mi već za taj slučaj!". Počinitelji su u međuvremenu razbili stakleni zid kod ulaznih vrata i unijeli eksploziv u crkvu. Lupanje, kao i ljude koji su došli s dva vozila, primijetili su i stanovnici okolnih zgrada i intervenirali kod milicije. Nitko nije došao! - I vojna je straža, koja je dežurala na punktu udaljenom nekoliko desetaka metara od crkve, znala za počinitelje. Prema izjavi jednog od tih stražara, netko od počinitelja tog vandalskog čina rekao je stražarima: "Ostavite nas na miru, mi moramo ovdje obaviti jedan posao!" - Eksplozija je uslijedila oko 01.00 sat. - Župnik je prije toga pokušavao dozvati telefonom bar vatrogasce, ali se nitko nije javljao na telefon!
- Konstatiram, dakle, da je za rušenje naše crkve znala i policija, i vojna straža nedaleko od crkve. Policija je nekoliko puta te noći zamoljena da intervenira, ali nije reagirala!
- Konstatiram i da do 14.00 sati istoga dana nitko od službenih organa nije došao do župnika da vidi što je s njim i ostalim ukućanima, da uzme službeni izvještaj, pregleda mjesto nesreće i uputi župnika, kao domaćina, što treba činiti - također i vis-a-vis župljana koji su logično, vrlo uznemireni i preplašeni zbog uništenja glavnog i jedinoga preostalog vjerskog objekta u župi.
Jednako tako konstatiram da je naoružana uniformirana osoba, koja se predstavila da je postavljena u ime grada "da čuva ruševine crkve" , pred ulazom u župski ured, gdje sam se i ja nalazio u društvu službene pratnje, psovala i vrijeđala najpogrdnijim riječima domaćega župnika i vikala naglas: "Treba popa ubiti! Ja ću popa ubiti!"
- U Stanici javne bezbjednosti u Prijedoru nitko mi nije htio dati nikakvo objašnjenje o rušenju crkve, ni o sigurnosti župnika i kućnog osoblja u župnom stanu, "jer je drug načelnik strogo zabranio da itko osim njega daje bilo kakve izjave". - Kada sam, nakon dva sata, ponovno potražio načelnika, mogao sam iz sobe dežurnoga s njime govoriti samo telefonom. Gospodin načelnik Simo Drljača u vrlo konfuznom govoru rekao mi je da se on "distancira od tog vandalskog čina, koji osuđuje", a "ako župnika ubiju, on će narediti istragu " /!!/.
- Na izlasku iz Stanice javne bezbjednosti uniformirana naoružana osoba, koja je također izlazila iz iste stanice, pitala je jednoga policajca iz moje službene pratnje: ''Jel ti to voziš ovog popa - biskupa?" Ovaj je odgovorio: "Ja ga službeno pratim", na što je isti rekao: "Zašto ne ubiješ to đubre?!"
- Gospodine generale Taliću, službene osobe koje sam spomenuo bile su u uniformama policije i vojske! Iskreno žalim, ne toliko zbog vrijeđanja i ponižavanja mene, župnika ili mojih vjernika, nego ponajprije što su policija i vojska, bar ovi njezini predstavnici, tako nisko pale! Jesu li doista ti nevini ljudi potpuno izloženi siledžijama, a čak i na službenim javnim mjestima nema nikoga tko bi bezakonju stao na kraj i od njega se javno distancirao?!
- Što mi je činiti nakon tolikog broja srušenih crkava i drugih crkvenih objekata, a u blizini nije bilo nikakvih borbenih djelovanja, u Prijedoru, Bosanskoj Dubici, Bosanskoj Kostajnici, Bosanskom Novom, Kozarcu, Donjoj Ravskoj, Briševu, Bosanskoj Krupi i Ljubiji? Rečeno mi je za župnu crkvu u Šurkovcu, kao i u Prijedoru, pripremljeno čak 300 kg eksploziva!!?! Hoće li ijedna naša katolička crkva ostati pošteđena? Smijem li Vas, kao komandanta 1. krajiškog korpusa, upitati: "Za koga ste svojedobno pisali naredbu /23. lipnja o. g./ da se nijedan vjerski objekt ne smije rušiti ni skrnaviti kad je u mojoj biskupiji - na područjima gdje nije bilo nikakvih ratnih djelovanja /!/ srušeno ili potpuno onesposobljeno čak 15 crkava /?!/ nakon Vaše naredbe /!/?".
Gospodine generale, možete li išta učiniti, u dogovoru s organima javnog reda i mira, da strahovito nasilje u ovoj našoj regiji nad nedužnim stanovništvom još više ne eskalira? Hoće li se konačno početi nazirati pravna država i na ovom našem terenu u kojem, na žalost, vlada pravo drskosti, bezobzirnosti, zlobe i oružja?!

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

Pismo dostavljeno:
- Načelniku centra SJB, Prijedor
- Apostolskoj nuncijaturi, Beograd
- Tajništvu BK BiH, Sarajevo
- Tajništvu BKH, Zagreb

NEKA PITANJA VEZANA UZ NESIGURNU SADAŠNJOST I NEIZVJESNU BUDUĆNOST KATOLIKA U BANJALUČKOJ OPĆINI
Pismo gradonačelniku Banjaluke, mr. P. Radiću
(Prot. br.: 641 /92 od 1. rujna 1992.)

Gospodine predsjedniče!
Dijeleći u duhu nauka Crkve radost i nadu, žalost i tjeskobu svih ljudi, posebno onih koji su povjereni mojoj izravnoj skrbi /usp. GS 1/, obraćam Vam se ponovno u ime članova Katoličke crkve u našoj općini, čiji broj, kako Vam je poznato, nije zanemariv (više od 30.000).
Na moje posljednje obraćanje Vama /prije mjesec dana/ još nisam dobio odgovor. Tadašnji problemi, na žalost, nisu riješeni, a aktualiziranje nekih od njih sve je veće iz dana u dan.
- U ovom ludom, ničim opravdanom, ratnom vihoru koji tutnji i našom domovinom, a koji nije moj, a ni najvećega broja katolika ove općine /a vjerujem ni Vaš!/, životi nedužnih ljudi, djece, žena, staraca, bolesnika, neizbježno su, na žalost, zahvaćeni svim teškim njegovim posljedicama.
Želim Vam, gospodine predsjedniče, i ovaj put iskreno zahvaliti ­također i u ime mnogih koji su me za to zamolili - za Vaš osobni konstruktivan i odgovoran angažman na umanjivanju mnogovrsnoga zla i raznih nevolja kojima su izloženi nedužni stanovnici našeg grada i općine.
Slobodan sam ponovno Vam izraziti svoju spremnost da u okviru svojih nadležnosti i mogućnosti pridonesem uspjehu Vaših plemenitih napora.
- Zato sam prinuđen ponovno Vam postaviti neka nezaobilazna pitanja, koja su s mnogo strana meni /?!/ upućena, a ja se ne smatram kompetentnim da na njih odgovorim. U ime mnogih vjernika - katolika, koji svakodnevno u velikom broju kucaju na moja vrata i traže pomoć i zaštitu, upućujem Vam najaktualnije molbe:
1. Kako socijalno zbrinuti /hrana, odjeća, ogrjev/ više od 15.000 članova obitelji otpuštenih /!/ s posla, bez ikakva jamstva da će ga ponovno dobiti? Što još mogu učiniti socijalne i humanitarne službe? Što je s liječenjem tih ljudi i lijekovima koji su za to potrebni?
2. Što učiniti s roditeljima koji po savjesti ne žele slati svoju djecu u škole koje, prema najnovijoj ovdašnjoj reformi, nikako ne odgovaraju njihovom dosadašnjem shvaćanju? Što je s mogućnošću osnivanja privatnih škola?
3. Kada će lokalna milicija konačno prestati bezrazložno šikanirati mnoge katolike, posebno one koji usko kontaktiraju sa svojom župom ­ili su članovi župskih vijeća ili su angažirani u radu svojih župa? Zar još nisu nestale neljudske metode iz komunističkih vremena - progoni vjernika?
4. Možemo li se mi vjernici osloniti na zaštitu službenih organa javnoga reda i mira kad se dogodilo da smo ih nekoliko puta zamolili za zaštitu, a oni nisu željeli intervenirati, kao što je uostalom bio slučaj s napadom na katedralu.. Zašto se otpuštaju bolesnici distrofičari iz bolnice samo zato što su Hrvati - katolici, jer je "tako naredio vojni odsjek"?
6. Je li moguće da u našoj glavnoj bolnici bolesnike tuku neke uniformirane osobe samo zato što su zarobljenici?
7. Zašto se nama katolicima zabranjuje da na lokalnoj radiostanici kažemo istinu o nama, kao što je bio slučaj s mojim intervjuom prije mjesec dana i redovitom emisijom "Iz života vjerskih zajednica"?
8. Kako smiriti pučanstvo uznemireno zbog osjećaja obespravljenosti, pogaženosti njihovih osnovnih ljudskih prava?
Gospodine predsjedniče, na ova pitanja ni Vama nije lako odgovoriti. Toga sam svjestan. U nemogućnosti da ih Vama postave, mnogi ih postavljaju meni. Svojih legitimnih predstavnika nemaju, odn. ne usude se njima ni ići jer su od službenih osoba već doživjeli šikaniranja.
Molim Vas da uvažite ova pitanja i ove muke naših sugrađana! Priznajem da postajem umoran od strašnoga pritiska na mene, a nisam ni kadar ni kompetentan da ih sam rješavam.
U nadi da ste me i ovaj put shvatili, očekujem, i ne samo ja, Vaše odgovore i konkretne akcije.

Uz dužno poštovanje,
dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

Pismo je dostavljeno:
- CSB - Banjaluka
- Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
- Tajništvu BK BiH - Sarajevo
- Tajništvu HBK - Zagreb

KONTINUIRANI ZLOČINI NAD PRIPADNICIMA KATOLIČKE CRKVE NA PODRUČJU BOSANSKE KRAJINE
Pismo general majoru Momiru Taliću, komandantu 1. krajiškoga korpusa (Prot. br.: 650/92 od 3. rujna 1992.)

Gospodine generale!
Sukladno dogovoru s Vama, kao i s Vašim zamjenicima, slobodan sam ponovno dostaviti Vam neke urgentne slučajeve iz sadašnje situacije u kojoj se nalaze vjernici - katolici nekih župa moje biskupije na teritoriju pod Vašom kompetencijom.
1. Još 16. lipnja 1992., dakle prije više od dva i pol mjeseca, četvorica naoružanih ljudi odvela su u pol bijela dana iz župske kuće u Novoj Topoli župnika Ratka Grgića u smjeru sela Laminci. I auto i ljude vidjeli su i okolni susjedi. Premda su postojale neke indicije, do danas još uvijek ne znamo što je s kidnapiranim župnikom. Stječe se dojam da nadležni civilni i vojni organi ne žele obaviti svoj posao i pronaći uhićenoga župnika Grgića. Molim, gospodine generale, da ponovno primite na znanje tu bolnu činjenicu i odlučnom akcijom svojih organa riješite slučaj koji baca ljagu na dosadašnje nositelje vlasti - vojne i civilne u ovom kraju, odnosno općini!
2. Kad je riječ o situaciji katolika u općini Bosanska Gradiška, unatoč mnogim mojim intervencijama kod lokalnih vlasti glede minimalne zaštite osnovnih ljudskih prava tih ljudi, i dalje se provodi prava represija nedostojna imalo humane vlasti. Uvjeren sam da Vi još uvijek ne znate pravo stanje stvari u Bosanskoj Gradišci, u Novoj Topoli i u selima župe Dolina ­Gornja i Donja Dolina i Novo Selo, gdje su smještene neke vojne jedinice i gdje je stanovništvo na rubu strpljenja i traži od mene da ga pod svaku cijenu izvedem nekamo iz toga, kako kažu "pakla". Molim Vas da što prije pošaljete svoga predstavnika koji će izvidjeti pravo stanje stvari i umiriti narod, jer ja sam to više nisam u mogućnosti, iako sam poduzimao sve što sam mogao. Jednako tako, da se zaštite i životi župnika u Dolini i Bosanskoj Gradiški, kojima su već nekoliko puta prijetili da će im "odsjeći glavu kao i onome u Novoj Topoli"!?
3. Na području općine Laktaši nalaze se naše dvije župne crkve: u Mahovljanima i Bosanskom Aleksandrovcu. U Bosanskom Aleksandrovcu je i starodrevni samostan redovnica. Iako postoji stražarski punkt blizu samostana i crkve u Bosanskom Aleksandrovcu na cesti Banjaluka - ­Bosanska Gradiška, često se puca po samostanu i redovnicama, a vjernike koji odlaze u crkvu ili redovnicama redovito šikanira straža na punktu, pa se k njima jedva tko i usudi ići. Dokle će trajati to nenormalno stanje? Hoće li redovnice doista biti dovedene u situaciju da pod višemjesečnim pritiskom - od ljeta prošle godine - moraju napustiti svoj, jedan od glavnih i najstarijih samostana u Bosni i Hercegovini, čime bi postojanje župe Bosanski Aleksandrovac bilo dovedeno u pitanje?
Na crkvu u Mahovljanima /zvanu talijanska/ 23. rujna 1992. ispaljene su tri eksplozivne naprave - vojnog podrijetla - i načinile štetu od preko 20.000 DEM. Otad pa do polovine srpnja ove godine, kada se u blizini crkve naselila vojska, uglavnom je mirno. Nekoliko kuća naših vjernika bilo je minirano, a pojedini vjernici su zlostavljani. Ali, nakon spomenutoga vremena - crkva i župni stan zajedno s ekonomom biskupije koji se tu nalazi (oko crkve je ujedno i ekonomija Banjalučke biskupije) u nekoliko su navrata napale uniformirane osobe da bi, zbog odsutnosti ekonoma, u posljednje vrijeme uslijedila prava pljačka svega što se moglo odnijeti, a što se nije odnijelo, nastojalo se potpuno uništiti. Interijer obnovljene župne crkve posve je uništen, svi prozori i pročelje oštećeni, krov na crkvi također. Odvezeno je više od 15 kubičnih metara gotove grade za predviđeno proširivanje ekonomskih zgrada, uništen voćnjak, povrtnjak, te isječena šuma. - Sve se to događalo pred očima vojske koja je čuvala sve prilaze crkvi, župnom stanu i našoj ekonomiji. - Je li moguće da je i vojska surađivala u takvom jednom nečasnom poslu? Čime smo to zaslužili? I možemo li bar ono malo preostalih stvarčica s dozvolom vojnih vlasti odvesti na sigurno mjesto? - Hoće li ova crkva doživjeti sudbinu kao i 1942. godine, kada je, zajedno sa župnim stanom i župnom školom, bila spaljena?
4. Na teritoriju prijedorske općine prije nekoliko dana potpuno je srušena župna crkva u Prijedoru, prije toga crkva u Kozarcu, u Ljubiji je crkva paljena, ali nije dokraja izgorjela, novi pastoralni centar potpuno je uništen iznutra, a u Donjoj Ravskoj spaljena je područna crkva. Najtragičnije je bilo u Briševu, gdje su spaljeni i crkva i župni stan, uz stotinjak kuća, ali i ubijeno devedesetak nedužnih civila - uglavnom djece i starijeg svijeta, kako mi, osim nekih očevidaca, rekoše i predstavnici vojske. U zločinima i na Briševu i u Ljubiji na djelu su sigurno bile vojne jedinice, što je vrlo dobro poznato tamošnjem komandantu bataljuna g. Bilbiji. Katoličko stanovništvo cijeloga toga kraja je u strahovitoj panici, i zbog svega toga i zbog stalnih napada naoružanih osoba i potpune pljačke svega što imaju. Traže od mene da ih na svaki način izbavim iz te nepodnošljive situacije. Ja to ne mogu učiniti, nego tražim od vojnih i civilnih vlasti zaštitu nevinoga stanovništva. Ima li ikoga tko u ovom kraju uistinu može bar djelomice stati na kraj ovoj strahovitoj samovolji pojedinaca ili grupa? - Je li moguće da Vaša vojna komanda sve ovo zna i ništa ne poduzima, iako mi je u posljednje vrijeme, na moje usmene intervencije, nekoliko puta obećana intervencija?
5. Slična je situacija s progonjenjem, ubijanjem katoličkoga stanovništva i paljenjem njihovih imanja u ključkoj općini! - Tko tamo vodi glavnu riječ i ima li mogućnosti da se i tamo nedužno stanovništvo zaštiti i spriječi nečovječno etničko čišćenje?
Gospodine generale, ovo su samo najurgentniji slučajevi koji zahtijevaju Vašu hitnu intervenciju. Ima ih, na žalost, još, ali o tom drugi put. Očekujem s pravom i nadom Vašu konkretnu intervenciju, a sa mnom mnogo tisuća katolika moje Banjalučke biskupije. Unaprijed hvala!

Uz dužno poštovanje!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki

ZAŠTO NE PODUZIMATE ENERGIČNIJE MJERE ZAŠTITE VAŠIH MIROLJUBIVIH SUGRAĐANA KATOLIKA, VJERSKIH SLUŽBENIKA I OBJEKATA NA PODRUČIJU BOSANSKE KRAJINE?
Pismo načelniku CSB Banja Luka, g. Stojanu Župljaninu
(Prot. br.: 715/92 od 11. rujna 1992.)

Gospodine načelniče!
Kao banjalučki katolički biskup obraćam se ponovno Vama, najodgovornijoj osobi kad je u pitanju javni red i mir na području cijele naše bosanskokrajiške regije, na kojoj se svojim najvećim dijelom prostire i moja Banjalučka biskupija.
Otkako su se strahote bezumnoga rata koji, na žalost, još uvijek traje, počele događati i na ovom našem terenu, pojačana je izravna ugroženost mnogih vjernika katolika na cijelom ovom području.
Vama je zacijelo dobro poznato da većina katolika ovog područja nije željela ni oružje, ni rat i da se tome svim silama nastojimo oduprijeti. Pa ipak, ni krivi ni dužni, mnogi su bili strahovito zlostavljani, mučeni, a više od 150 njih je, kako je meni poznato, i ubijeno. Posebno se to odnosi na prijedorski, ključki, kotorvaroški i bosanskogradiški kraj.
- Vama je poznato da su župnika iz Nove Topole, vlč. Ratka Grgića, 16. lipnja 1992. u pol bijela dana iz župnoga stana kidnapirale naoružane uniformirane osobe, i unatoč svim mojim intervencijama kod civilnih i vojnih vlasti, jasno i kod Vas osobno, do danas (!) od njega nema ni traga ni glasa!
- Vama je moralo biti poznato da su moji svećenici: župnik iz Kotor Varoši, fra Ivan Franjić, župnik iz Dragalovaca, vlč. Marko Šalić, župnik i dekan iz Stare Rijeke, preč. Ilija Arlović, kao i župnik iz Ljubije, vlč. Stipo Šošić - bez dokazane krivnje bili strahovito fizički i psihički zlostavljani po logorima i zatvorima, od 12 do 80 dana, i da su sada veći ili manji invalidi, odnosno kandidati za skorašnju smrt.
- Vama je poznato da redovnice u samostanima Bosanski Aleksandrovac i Nova Topola ničim nisu smetale, ni uznemirivale okolno pučanstvo s kojim su u miru živjele više od 100 godina, pa su ipak uniformirane osobe nekoliko mjeseci direktno ugrožavale njihove živote i bestijalno se i sadistički iživljavale, unatoč izričitom obećanju policije da će ih prema naredbi pretpostavljenih čuvati!
- Vama je poznato da su bez ikakvog povoda i razloga, jer u blizini nije bilo nikakvih borbenih djelovanja, u mojoj biskupiji u posljednja tri mjeseca, unatoč izričitoj zabrani komandanta 1. krajiškoga korpusa, srušene mnoge crkve, točnije 40 posto svih crkava na ovom području, a da ih je još više od 50 posto teže ili lakše oštećeno.
- Vama bi moralo biti poznato i da na teritoriju pod Vašom kompetencijom naoružane uniformirane osobe provode strahovite pljačke (rušenje civilnih objekata, kuća i imovine...) u mnogim selima nastanjenim katoličkim stanovništvom, koje se nema čime braniti nego najčešće bježe glavom bez obzira, upravo kao progonjene divlje životinje. To se posebno odnosi na područje Prijedora, Ljubije, Ključa, Kotor Varoši, Bosanske Gradiške i Sanskog Mosta.
- Vama bi moralo biti poznato da "službena osobe", uniformirane i naoružane, provode pretrese, posebno osoba koje imaju više kontakta sa svojom župnom zajednicom, ili su članovi župskih vijeća, pjevačkih zborova ili župnog Caritasa. Pri tome ih redovito šikaniraju i upravo njihova povezanost s Crkvom im se uzima za crimen, da ih mogu zlostavljati, pljačkati, pa čak i kidnapirati ili lišiti života?! - U tom bih kontekstu spomenuo samo slučaj župskog i biskupijskoga vijećnika, velikog istinskog mirotvorca dipl. ing. Marijana Višticu iz Bosanske Gradiške, kojega su neki civili /!?/, naočigled policije, izvukli iz autobusa i odveli u nepoznatom smjeru, a govori se da je odmah ubijen i bačen u Savu!
Zanimljivo je svakako spomenuti da su Vaši radnici najčešće bili polu ili potpuno nezainteresirani da se riješi ili rasvijetli kakav nemili slučaj, kad je prijavljivan. Samo ću spomenuti slučajeve rušenja župnih crkava u Prijedoru, Kulašima ili napade na crkve - katedrala u Banjaluci, župna crkva u Mahovljanima, u Novoj Topoli, u Ljubiji...
Svakodnevno mi se mnogi moji vjernici koji uspiju doći do mene jadaju kako su nesigurni na vlastitim ognjištima, a mnogi drugi me telefonom zovu i traže da ih zaštitim /!/ od stalne pljačke i ugrožavanja javnog života! I ovih je dana ubijeno nekoliko civila na području župe Ljubija i Šurkovac! Mnogi, točnije na desetke tisuća mojih vjernika čine na mene pritisak da ih iselim bilo kuda, jer su torture i osjećaj potpune nezaštićenosti tako veliki da oni psihički više ne mogu više izdržati. I to se odnosi poglavito na spomenute krajeve - prijedorski, bosanskogradiški, kotorvaroški, ključki, sanskomostski, mrkonjićgradski, a sve više i banjalučki.
Gospodine načelniče, u svome odgovoru na jednu od mnogih mojih žalbi zbog stalne ugroženosti katolika, vjerskih službenika i objekata na ovom području, komandant l. krajiškog korpusa, general major M. Talić, između ostalog piše: "Smatram da organi vlasti, na žalost, ne poduzimaju dovoljno energične mjere. Zato Vas molim da se pozovete na mene, te stupite u kontakt s gosp. Župljanin Stojanom, načelnikom Službe javne bezbjednosti, kako bi se on što hitnije uključio i poduzeo sve što je potrebno".
Ja Vam se evo i obraćam nakon što mi je uspjelo obići - uz pomoć pratnje vojne policije - najveći dio spomenutih krajeva moje razrušene i opljačkane biskupije i osvjedočiti se na licu mjesta o pravom stanju na terenu! - Molim Vas, točnije tražim od Vas, da Vi osobno, ili preko svojih opunomoćenih ljudi, ustanovite pravo stanje među dijelom stanovnika pod Vašom kompetencijom, konkretno katolicima, i uistinu poduzmete takve mjere zaštite i sigurnosti da se ti ljudi mogu konačno osjećati zaštićenim od raznih pojedinaca ili grupa koje ruše, pljačkaju ili ubijaju! Ili ćemo težiti za pravdom i istinom, gradeći na porušenom ipak sigurniju i svih ljudi na ovim prostorima dostojniju budućnost, ili ćemo to prepustiti nekom drugom! Dok smo na odgovornim mjestima i u odgovornim službama moramo se odgovorno i ponašati - i ja i Vi!
Očekujem vaš odgovor i konkretne akcije!

Uz poštovanje!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

Pismo dostavljeno:
- Komandantu 1. krajiškog korpusa - Banja Luka
- Predsjedniku SO Banja Luka
- Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
- Tajništvu BK BiH - Sarajevo
- Tajništvu HBK - Zagreb

ZAUSTAVITE ZLOSTAVLJANJE MIROLJUBIVOG KATOLIČKOG PUČANSTVA U OPĆINI SANSKI MOST
Pismo general majoru M. Taliću, komandantu 1. krajiškoga korpusa (Prot. br.: 779/92 od 24. rujna 1992.)

Gospodine generale!
Jučer, 23. rujna 1992., bio sam zajedno s g. Vojom Kuprešaninom, predsjednikom AR Bosanske Krajine i osobnim izaslanikom predsjednika Srpske Republike BiH dr. R. Karadžićem kod predsjednika SO Sanski Most g. Rašule i zajedno s njima /i još nekim drugim osobama/ posjetio tri katoličke župe na teritoriju općine Sanski Most - Sasinu, Sanski Most i Staru Rijeku.
Razgovori s predsjednikom SO Sanski Most, kao i načelnikom milicije, bili su otvoreni i konstruktivni /nadam se/. Zbog osjećaja velike nezaštićenosti i izravne ugroženosti - fizičke i ekonomske /zima dolazi, a ljudi su vrlo siromašni!/ mnogi su se ljudi, nekoliko stotina obitelji, prijavili na neki od popisa za iseljenje kod domaćega Crvenoga križa! Posebno je to aktualno u župi Stara Rijeka, gdje živote mnogih ljudi direktno ugrožava nekoliko grupa naoružanih ljudi iz okolnih sela /Oštra Luka, Miska Glava, pa i Ljubija/ koji svakodnevno zalaze na to područje, pucaju po kućama, pljačkaju sve do čega dođu... Slično se događa i u pojedinim zaseocima župe Sasina koji gravitiraju prema prijedorskoj općini - tj. selu Tomašici.
Bilo je jučer doduše prepoznatljivo, iz stava i izlaganja pred okupljenim narodom, da su lokalne političke vlasti službeno protiv nasilnog iseljavanja, ali da nisu u mogućnosti potpuno zaštititi nedužno stanovništvo, koje uistinu, prema riječima predsjednika SO g. Rašule, ničim nije izazvalo niti ugrožavalo tamošnji mir. Isti predsjednik, kao i načelnik milicije iz Sanskog Mosta, nekoliko je puta upozoravao da glavna opasnost za ljude spomenutih župa dolazi s područja općine Prijedor i da bi na toj općini svakako, pod hitno, trebalo napraviti više reda i zakonitosti. Molim Vas stoga, da i Vi poduzmete što je u Vašoj moći, a rekoše da sigurno možete tu nemirnu situaciju srediti, da konačno prestane zlostavljanje katoličkoga stanovništva tog kraja.
Unaprijed zahvaljujem!

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

DRAMATIČNO POGORŠAVANJE SITUACIJE KATOLIKA NA PODRUČJU BOSANSKE KRAJINE
Pismo g. Voji Kuprešaninu, opunomoćenom zastupniku predsjednika RS (Prot. br.: 1379/92 od 15. studenoga 1992.)

Gospodine Kuprešaninu!
Kao odgovor na moje pismo od 12. kolovoza 1992. o teškoj situaciji katolika moje Banjalučke biskupije na području Bosanske krajine, predsjednik Republike Srpske dr. R. Karadžić, kako mi je osobno usmeno priopćio, omogućio je i zadužio Vas da sve poduzmete u sprječavanju nepravdi i gaženja osnovnih ljudskih prava nedužnoga katoličkog stanovništva na području Bosanske krajine. Vi ste savjesno pristupili dobivenom zadatku i bilo je pozitivnih rezultata.
Na žalost, samo kratko vrijeme!
Prisiljen sam ponovno Vam se obratiti s hitnim apelom da aktualne vlasti na ovom spomenutom području uistinu učine ono što trebaju, a Vi tvrdite i da mogu, kako bi se spriječilo i zaustavilo daljnje dramatično pogoršanje stanja među katolicima u mnogim našim župama.
Moram, na žalost, reći da smo kao katolici trenutno izloženi najvećoj opasnosti za svoj daljnji opstanak na ovim prostorima otkako uopće postoji Banjalučka biskupija, a zacijelo jednoj od najvećih opasnosti i najsudbonosnijih akcija otkako je uopće na ovom području prisutna Katolička crkva - a tu smo mnoga stoljeća!
1. Teške, višemjesečne nepravde prema nama dramatično se povećavaju iz dana u dan rezultirajući:
- masakrima i ubijanjima civila /Sanski Most - Škrljevita, Poljak, Kruhari, Šimići, Kotor Varoš - Bašćina/ pa i samog svećenika-župnika u Ravskoj kod Ljubije, vlč. Ivana Grgića. Osobno ste se mogli uvjeriti u potpunu nevinost tih ljudi!
- fizičkim zlostavljanjem i sakaćenjem mladih i starijih osoba, pa i bolesnika /Stara Rijeka, Prijedor, Sasina, Tomašica, Stranjani, Bos. Gradiška, Dolina, Čatrnja, Ljubija, Banja Luka, Kulaši, Dragalovci/;
- miniranjem nove velike župne crkve u Staroj Rijeci, spaljivanjem župne crkve u Mrkonjić Gradu, pucanjem iz vatrenog oružja po crkvenim objektima u Sanskom Mostu, Barlovcima, Budžaku, Prnjavoru, Štivoru, Ralutincu, Kulašima, Majdanu, Ključu, Bosanskom Aleksandrovcu, Trnu, Čelincu - pri čemu su često bili ugroženi i ljudski životi;
- paljenjem kuća i gospodarskih zgrada i imovine, kao i pljačkom imovine /Stara Rijeka, Sasina, Sanski Most, Briševo, Šurkovac, Bos. Gradiška, Dolina, Kulaši, Kotor Varoš, Liskovica, Ključ, Prijedor, Bos. Dubica, Petrićevac, Barlovci, Nova Topola, Prnjavor.
- Sve su to, na žalost, teške i gorke činjenice, kako za direktno pogođene i ugrožene, tako i za one koji dopuštaju ili nedovoljno energično sprečavaju bezumno i nasilno ugrožavanje i uništavanje tuđih života i imovine. Ni u jednom jedinom od navedenih slučajeva ne može se dokazati bila kakva provokacija, a kamoli krivnja naše strane!
Sami ste se, g. Kuprešaninu, mogli osvjedočiti, zajedno sa mnom, o stanju i držanju mojih vjernika i svećenika u nekoliko župa sanskomostskog, prijedorskog i kotorvaroškog kraja, kao i o minimalnim njihovim zahtjevima! Obećali ste im Vi, osobno, kao i lokalne vlasti i vojska, da će se "uložiti maksimalni napori da se zaštite svi građani tih opština, bez obzira na to kojem narodu ili vjeri pripadaju...". Bilo je nekih vrlo vrijednih rezultata, bar mjestimično. Na žalost, opći je rezultat negativan, gotovo stravičan, a rezultira masovnim bježanjem mojih vjernika, posebno iz sanskomostskog i prijedorskog kraja, samo da bi sačuvali gole živote!
2. Dodatno nespokojstvo i opravdanu zabrinutost za golu egzistenciju unijela je među katolike, pripadnike poglavito hrvatskoga naroda, ali i drugih naroda /manjih nacionalnih grupa/ cijele Bosanske krajine ponovno prisilna /valjda peta po redu/ mobilizacija i naoružavanje, iako je poznato i Vama i svima kompetentnima da mi nismo htjeli nikakvo naoružavanje i da smo u tom stavu odlučni i danas, a bit ćemo i ubuduće! U višekratnim razgovorima s komandantom 1. krajiškog korpusa, general majorom M. Talićem, kao i njegovim zamjenicima, ali i s Vama osobno i drugim vodećim političkim ličnostima naše regije, uvijek sam slušao pohvalne riječi o našem mirotvornom i miroljubivom stavu, kako prema bratskom srpskom narodu, tako i prema drugim narodima, ali i prema svom hrvatskom narodu. Po kojem onda kriteriju ili mandatu neki organi vlasti, općinske ili raznih poduzeća, zlostavljaju mnoge, ne samo vojne obveznike, nego i njihovu najbližu rodbinu (roditelje, supruge, pa čak i biskupa!!) zbog neodazivanja na dosadašnje mobilizacije?! Redovito takve otpuštaju s posla (ako već ranije to nije učinjeno!), izbacuju iz stanova i direktno im ugrožavaju golu egzistenciju!!
3. Dosadašnjim, višemjesečnim brutalnim fizičkim i psihičkim pritiskom i oduzimanjem i gaženjem mnogih osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda - prema našem saznanju - nekoliko je desetaka tisuće vjernika moje opustošene i spaljene biskupije natjerano da napusti svoja ognjišta (više od trećine vjernika!). Sami ste mi govorili da katolici, Hrvati i drugi, u Bosanskoj krajini za vlast Srpske Republike sve vrijeme ratnih ludovanja nisu predstavljali nikakvu opasnost! Pa ipak se direktno ili, još češće, na perfidan način nad nama provodi, u povećanom intenzitetu, fašistoidni program etničkog čišćenja - protjerivanje s naših vjekovnih ognjišta!
Osobno mi ne ide u glavu da je aktualnim odgovornim osobama srpskoga naroda, s kojim ovdje živimo već nekoliko stoljeća, kako se čini, uistinu stalo da s ovog bosanskokrajiškoga prostora nestane hrvatsko katoličko stanovništvo, jer da je "to volja srpskoga naroda"!
Unatoč hvalevrijednim akcijama pojedinih vodećih osoba civilne vlasti i vojske na zaštiti i omogućavanju življenja i ljudima nesrpske nacionalnosti - općenito se osjeća ili manjak volje ili objektivne /!/ nemogućnosti da se nasilje nad nama spriječi i zaustavi! Zar se uistinu misli da će na takav nehuman način - primjenjujući isključivo zakon sile i netolerancije - jedan narod, konkretno srpski, postići razumijevanje i podršku ostalih civiliziranih naroda Europe i svijeta, a blagoslov, napredak i sreću od Boga zajedničkog našeg Stvoritelja, Spasitelja i Suca?!
Gospodine Kuprešaninu, ono što tražim za svoj narod i vjernike moje biskupije iskreno želim i svakom drugom narodu i vjerskoj zajednici! Još uvijek vjerujem da zahtjevi mog naroda i vjernika od sadašnjih nositelja vlasti neće biti uzaludni! Bilo bi fatalno za nas, a sramno i potpuno poražavajuće za sve vas!
Molim Boga da to ne dopusti - ni Vama, ni nama!
Uz dužno poštovanje - očekujem odgovor!

Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

Apel dostavljen:
- Predsjedniku RS, dr. R. Karadžiću - Pale
- Predsjedniku skupštine RS, mr. M. Krajišniku - Pale
- Tajništvu BK
- Apostolskoj nuncijaturi - Beograd

SPRIJEČITE NEZAKONITO OTUĐENJE CRKVENE IMOVINE U ŽUPI PRIJEDOR
Pismo predsjedniku SO Prijedor, dr. M. Stakiću
(Prot. br.: 2030/92 od 23. prosinca 1992.)

Gospodine predsjedniče!
Nakon vandalskog čina rušenja katoličke crkve u Prijedoru poslali ste mi "izraze žaljenja i najoštrije osude nemilog događaja" i obećali "da će organi gonjenja preduzeti sve mjere da se počinitelji pronađu i dostojno kazne". Čak ste izrazili i spremnost "da nakon uspostave mira na ovim prostorima pomognete obnovu katoličke crkve u Prijedoru, a do tada osigurate odgovarajući smještaj za župnika".
Najozbiljnije sam primio na znanje te Vaše humane riječi nakon velike nepravde i pravoga zločina koji je učinjen vjerskoj zajednici katolika na području Vaše općine potpuno bezrazložnim rušenjem vrlo vrijednog objekta župske crkve i teškog oštećenja župskoga stana i pastoralnoga centra.
Na žalost, Vaše riječi, kao prvog čovjeka prijedorske općine, nisu urodile konkretnim pozitivnim akcijama. Dapače, naknadno je srušen novi zvonik crkve prije nego što su vjernici mogli pokupiti dragocjenosti pod ruševinama srušene crkve. O rušenju zvonika Biskupski ordinarijat u Banjaluci nije obaviješten nikakvim službenim dopisom. Ne trebam ni spominjati da se tim dodatnim rušilačkim činom, povećala ionako velika šteta na srušenoj crkvi, jer se na novom zvoniku nalazilo nekoliko velikih crkvenih zvona.
Najnovije vijesti koje nam stižu iz župe Prijedor bacaju dodatno ružno svjetlo na stav kompetentnih općinskih institucija i lokalnih vlasti prema tamošnjem katoličkom stanovništvu. Bez ikakvog prethodnog upoznavanja bilo Rimokatoličkog župskog ureda u Prijedoru ili ovog Biskupskog ordinarijata u Banjaluci, neka Vaša prijedorska organizacija, uz navodno (ili stvarno) odobrenje lokalnih vlasti, odvozi ciglu i ostali materijal koji se u velikoj mjeri još može upotrijebiti, unatoč negodovanju i povećavanju nezadovoljstva ionako uspaničenoga i obespravljenoga katoličkog dijela stanovništva Vašega grada.
Ovo najnovije nedjelo pljačke imovine Katoličke crkve, uz (mogući) pristanak legalne lokalne vlasti, sramna je "čestitka" nama katolicima uz najdraži i najradosniji blagdan svih kršćana, ne samo katolika, nego i naše pravoslavne braće - blagdan Božića.
Ne možemo se i ne želimo pomiriti s činjenicom da smo mi, katolici, i u Vašem gradu, gdje smo dugo bar koliko i naša pravoslavna braća i gdje su naši međusobni odnosi bili uvijek na zavidnoj visini, sada osuđeni na razaranje najsvetijeg i najdragocjenijega što smo imali - uz našu župsku crkvu i crkvenu imovinu i uništenje našeg prijateljstva prema bratskom srpskom narodu.
Gospodine predsjedniče, pitam Vas na kraju kao čovjeka koji sigurno želi biti humanist - je li uistinu moguće da se sve to događa s Vašim znanjem i odobrenjem? Je li uistinu moguće da Vi, kao predsjednik SO Prijedor, nemate ni toliko vlasti i kompetencije da spriječite i ove najnovije nepravde koje nam se nanose, a koje drugoj strani nikako ne mogu služiti na čast? Smijem li se ja, i sa mnom svi katolici župe Prijedor, ipak nadati da Vaše citirane riječi s početka ovog dopisa neće ostati samo mrtvo slovo na papiru?
Očekujem Vaš odgovor i sa mnom velik broj vjernika župe Prijedor, koji su ujedno i Vaši sugrađani.

Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki

Pismo dostavljeno:
- Predsjedniku skupštine RS, mr. M. Krajišniku - Pale
- Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
- Tajništvu BK

ŽUPNA CRKVA U KLJUČU MINIRANA JE PREMA NALOGU VLASTI
Pismo predsjedniku SO Ključ, g. Jovi Banjcu
(Br.: 470/93 od 11. veljače 1993.)

Gospodine predsjedniče Banjac!
Unatoč pokušajima da pismenim ili usmenim putem stupim s Vama u kontakt, to mi, na žalost, nije uspjelo. Pa, ipak, ne gubim nadu da ćete se, kao prvi čovjek općine Ključ, udostojati osvrnuti na ustrajne molbe predstavnika Katoličke crkve.
Vama je dobro poznato da katolici na području Vaše općine ni u jednom slučaju nisu nikoga od svojih sugrađana uznemirili, a kamoli ugrozili. Ipak je nekoliko desetaka njih što poubijano ili u logore otjerano, što pod pritiskom protjerano s vlastitih ognjišta, kako Vam je zacijelo također poznato. Na naše ponavljane pismene molbe da nam objasnite zašto se to i u ime koje vlasti čini, dobivali smo samo muk, što je nam, također, određeni odgovor! Dojam, koji se neizbježno nametao, da je posrijedi planirano, krajnje nehumano i u svijetu zapravo poznato kao fašisoidno etničko čišćenje, dobio je svoju potvrdu u bezumnom, ničim opravdanom i ničim izazvanom paljenju župske crkve Presvete Bogorodice Marije u noći između 1. i 2. siječnja (januara) 1993. godine. Izgorjelo je sve što je moglo izgorjeti. Prije toga su, očito nahuškana, djeca (zacijelo ne katolička!) u nekoliko navrata porazbijala stakla na svim prozorima crkve, koja je župnik u Ključu nastojao uvijek iznova nabaviti i staviti na tu jedinu našu bogomolju u Vašoj općini.
Dana 10. veljače (februara) o. g. u poslijepodnevnim je satima nekoliko uniformiranih osoba, vojnika i milicije, dinamitom u nekoliko navrata rušilo i srušilo crkveni toranj i zidove. Uzalud su bile sve intervencije župnika i moga namjesnika, preč. gosp. F. Krešića, da se to ne čini. Nitko župniku ne samo da nije pokazao nikakav nalog, u čije se ime takav zločin čini, nego su ga i zlostavljali. Svi njegovi pokušaji da telefonski obavijesti civilne i vojne vlasti u Ključu i dobije zaštitu za instituciju koju predstavlja, ostali su bez pozitivnog rezultata. Na našu intervenciju, odavde iz Banjaluke, kod nadležnih civilnih i vojnih vlasti, između kojih i gosp. predsjedniku IO SO Ključ, gosp. Tomiću, i predstavniku vojske, gosp. Marjanoviću, odgovor je bilo samo čuđenje da se takvo što vandalsko moglo dogoditi.
Kao biskup Banjalučke biskupije, koja obuhvaća 23 općine Bosanske krajine, u posljednje sam vrijeme morao često biti u kontaktima s lokalnim vlastima radi smirivanja često dramatične situacije, izazvane ratnim sukobima na širem području naše domovine. Redovito sam od svojih sugovornika, i civilnih i vojnih, slušao kako su katolici, svojim miroljubivim držanjem, na ovom području mnogo pridonijeli da ne bude još veće ratne nesreće za sve ljude. To je neshvatljivije i bolnije za sve nas katolike, a nehumanije i ponižavajuće za Vas, aktualnu vlast, to što se, na žalost, ne samo u Vašoj općini, događalo i događa s nama katolicima. Ne mogu vjerovati da se na čelu općine Ključ nalaze ljudi koji, makar i šutke, podržavaju takve necivilizirane i nehumane zločine nad svojim dokazano nevinim sugrađanima.
Gospodine predsjedniče, smijem li očekivati od Vas da se javno distancirate od svih gnusnih zločina koji su posljednjih mjeseci počinjeni nad članovima i imovinom Katoličke crkve u Vašoj općini, da nađete način da umirite ono malo strahovito uznemirenih preostalih vjernika - katolika i njihovog župnika, osvjedočenoga ekumenista i prijatelja, kako pravoslavnih Srba, tako i svih drugih sugrađana koji ga poznaju?

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

Pismo dostavljeno:
1. Komandantu I. krajiškog korpusa, gen. potpuk. M. Taliću - ­Banjaluka
2. Načelniku CSB - Banjaluka
3. Predsjedniku RS, dr. R. Karadžiću - Pale
4. Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
5. Tajništvu BKH - Zagreb
6. Tajništvu BK BiH - Sarajevo

SVE UČESTALIJI NAPADI NA VJERSKE OBJEKTE I SVE DRAMATIČNIJA SITUACIJA KATOLIČKE CRKVE NA PODRUČJU BANJALUČKE OPĆINE
Pismo predsjedniku SO Banjaluka, mr. Predragu Radiću
(Prot. broj: 570/93 od 19. veljače 1993.)

Gospodine predsjedniče!
Posljednjih mjesec i pol dana svjedoci smo očitog pogoršanja sigurnosne situacije u našoj općini. To, na žalost, možemo ustvrditi na temelju sve učestalijih oružanih napada na katoličke vjerske objekte u našem gradu, a posebno na temelju doslovce svakonoćnih oružanih napada i fizičkoga zlostavljanja naših vjernika.
1. Iz višekratnih naših razgovora Vama je dobro poznato što sam sve dosad poduzimao, zajedno sa svećenicima, redovnicima i redovnicama, da pripadnici Katoličke crkve u našem gradu i općini /a ima ih još uvijek približno 30.000/ budu i ostanu doista pouzdan činitelj mirnoga suživota, tako dragocjenog upravo u ovom nesretnom ratnom vihoru koji hara Bosnom i Hercegovinom. Zahvaljujem Bogu što su naše želje i uporna nastojanja urodila dobrim plodovima i što katolici u našoj općini nisu ugrozili ničiji život i imovinu. U nekoliko sam navrata molio i bodrio, i Vas osobno, i predstavnike policije i vojske u našoj općini, da najnužnije što je potrebno za sigurnost života i osiguranje egzistencije svakog našeg građanina. Svi ste mi Vi govorili da je i legitimno i realno to što očekujemo od Vas i ja i moji vjernici. Obećavali ste mi uvijek iznova da ćete svakako zavesti više reda i zakonitosti u nadiruće bezakonje i silu oružja. Ne sumnjam u Vašu osobnu iskrenu nakanu da to i provedete u djelo. Međutim, dramatično pogoršavanje sigurnosne situacije i sve veća neizvjesnost glede budućnosti za nas katolike u ovom gradu, sili nas na zaključak da ste svi Vi odgovorni ljudi u našem gradu ili nedovoljno odlučni ili zapravo nemoćni da budete dosljedni u svom humanom htijenju i opredjeljenju.
2. Vama je zacijelo dobro poznato višekratno /devet puta!/ oružano napadanje na novi župski pastoralni centar i direktno ugrožavanje života župnika i pastoralnog osoblja i više vjernika u našoj župi Budžak-Derviši. Napadači, ohrabreni očitom nedjelotvornošću kompetentnih organa reda i mira, prisilili su nas - na veliku žalost župljana - na zatvaranje do daljnjega - ovog pastoralnoga centra za sve bogoštovne čine, kao i redoviti, uobičajeni vjeronauk za djecu i mladež. Opravdano se pitamo - dokle ćete Vi i svi mjerodavni uz Vas tolerirati takvu sramotnu ljagu u našoj općini: ničim opravdano onemogućavanje redovitog vjerskog života u jednoj od naših župa?!
Upoznati ste i s oružanim iživljavanjem većeg broja naoružanih ljudi s nekoliko tisuća metaka po našoj katedrali sv. Bonaventure na pravoslavni Božić i pravoslavnu Novu godinu, pri čemu je učinjena neprocjenjiva materijalna šteta, posebno na unikatnim vitrajima i na novom zvoniku ­dragocjenim uresima našeg grada.
Obaviješteni ste također o oružanom napadu na franjevački samostan Petrićevac, koji se dva puta ponavljao, jer se nije poduzelo ništa konkretno protiv očito istih počinitelja. Samo pravim Božjim čudom nije ubijena jedna od redovnica u tom samostanu, kao i nekoliko samostanske braće koje su namjerno gađalo. I sinoć se, na žalost, ponovio bombaški napad na samostan, a posljedica je velika materijalna šteta.
Morali ste biti obaviješteni i o oružanom napadu iz automatskog oružja na župnu crkvu u Martićevoj ulici, kao i razbijanju mnogih prozora na samostanu redovnica Družbe "Svetoga Vinka Paulskog" u istoj ulici - koji su učinili očito nahuškani mladići i djevojke, čiji sam primitivizam i drskost i sam iskusio pred zgradom istog samostana prigodom službenoga posjeta redovnicama.
Najnoviji, ovo nedjeljni barbarski napadi na kuću redovnica Družbe ''SlužbeniceBezgrešneMarije'' u Ulici Goce Delčeva 17. u Budžaku u noći između 15. i 16. i 18. i 19. o. mj., pri čemu je učinjena velika šteta, i trostruki jednako barbarski napad na samostan ''Novi Nazaret" redovnica Družbe Klanjateljice Krvi Kristove u Ulici V. Vitjuka 8., također u Budžaku, u noći između 16. i 17., i 17. i 18., i 18. i 19. o. mj. nadopunjuje taj žalosni niz ničim izazvanih rušilačkih napada na katoličke vjerske objekte i nezaštićene ljude koji u njima borave i tim se objektima služe.
Dobro znamo i Vi, i ja, kao i ti nesretni vandali i njihovi naredbodavci, da je svaki takav napad na crkvene objekte i crkvene ljude direktni udarac na najosjetljivije mjesto, u samo srce jedne vjerske zajednice, konkretno Katoličke crkve.
Dok odlučno dižem svoj glas protiv oskvrnuća, rušenja ili ugrožavanja vjerskih objekata i ljudi bilo koje druge vjerske zajednice, ma gdje to bilo i ma tko to činio, dotle, razumljivo, ne mogu a ne uputiti u ovom konkretnom slučaju, s neskrivenom tugom, ali ne manjom odlučnošću, svoj energični PROSVJED PROTIV TOLERIRANJA SPOMENUTIH KRAJNJE NEKULTURNIH I NECIVILIZIRANIH ZLODJELA NAD NAMA KATOLICIMA - VAŠIM SUGRAĐANIMA!
Poznavajući Vas kao opredijeljenog humanista i čovjeka visoke kulture duha, ponovno apeliram na Vas da se javno distancirate od tih zlodjela, da ih osudite i spriječite pogubno djelovanje Vama - kako ste mi sami rekli - poznatih delinkvenata u našoj općini. Preklinjem Vas da ne dozvolite da i Vas uvuku u nečasne i krajnje nehumane igre, koje su, na žalost, karakteristika ovog luđačkog, svima nama ovdje u zajedničkoj kući, nametnutog ratnoga konflikta!
3. Još dramatičnija situacija jest ona u kojoj se trenutno nalaze vjernici-katolici našeg grada i općine. To se posebno odnosi na neke dijelove našeg grada: Paprikovac, Rudarsku ulica, Ul. J. Savinovića, Budžak III, Česmu, Šargovac, Budžak I, Derviše, iako ni drugi dijelovi grada nisu pošteđeni od samovolje oružanih grupa koje svake noći upadaju u kuće i stanove naših vjernika, fizički ih zlostavljaju i pljačkaju. Nekoliko stotina naših obitelji - koliko mi je do sada poznato - u posljednjih je mjesec i pol dana čak i po nekoliko puta bilo oružano fizički ugroženo. Nije Vam teško razumjeti strahovitu uspaničenost ovih potpuno bespomoćnih, nedužnih ljudi, koji vrlo često od službenih organa sigurnosti, koje pozivaju u pomoć i zaštitu, čuju cinične riječi: "Pa što još čekate? Zašto se ne selite? Što vi ovdje još tražite?"
Izgubivši svako povjerenje u najnužniju mogućnost zaštite gologa života, od strane političkih faktora svoga grada, ti se jadni, i potpuno obespravljeni ljudi obraćaju župnicima, odnosno biskupu, moleći i preklinjući nas da ih spasimo. Kad ih šaljemo nadležnim organima vlasti i sigurnosti, koji nama, inače, tvrde da svi ljudi imaju pravo na zaštitu, oni ne žele ići. Razočarano nam tvrde da se sve to s njima događa prema prešutnom odobrenju onih koji bi ih trebali štititi.
Ja sam do sada činio sve što sam znao da smirim opravdano uznemirene duhove među svojim vjernicima, i u isto vrijeme upozoravao i molio sve Vas kompetentne na teritoriju naše općine da spriječite ono najgore, kako ste mi mnogo puta ponovili, etničko čišćenje našeg grada i općine.
Zbog Vaše neučinkovitosti u zaštiti svih stanovnika naše općine - pa tako i katolika - ja, kao biskup, postajem "krivcem" u očima svojih vjernika zbog njihovog mnogostrukog jada i potpune neizvjesnosti njihove sudbine!
Pitam Vas, kao aktualno najodgovornijeg čovjeka u našem gradu i općini, jesam li doista već trebao ili trebam, prema Vašem mišljenju što prije stati na čelo nepregledne kolone svojih vjernika-katolika i krenuti na put bez povratka iz ovog našeg jedinog rodnog grada, gdje su nam korijeni bar duboki koliko i drugih naroda oko nas, ako ne i dublji?! - Ako to ne dolazi u obzir, onda nam recite možete li i hoćete li učinkovitije pomoći nama i svim drugim životno ugroženim ljudima u našem gradu? - Ako ni to ne dolazi u obzir, onda Vas, kao čovjeka, molim da nam kažete što nam je činiti da sačuvamo vlastite živote, a da ne ugrozimo život i dostojanstvo, ni Vas ni bilo kojeg drugog našeg sugrađanina?
4. Vama je, gospodine predsjedniče, poznata spremnost Banjalučke biskupije i moja, da preko našeg biskupijskoga Caritasa pomažemo koliko god možemo i Vama i svim odgovornima u našoj općini /i u drugim općinama ove regije/ na ublažavanju velike aktualne socijalne bijede. Caritas je posljednjih mjeseci, zahvaljujući između ostalih i Vama, mogao učiniti mnogo dobra za nekoliko desetaka tisuća stanovnika našeg grada i općine /jasno, ne samo katolika!/.
Već puna tri tjedna Caritasu nije dozvoljeno dovoziti prijeko potrebnu hranu za ublažavanje gladi koja doslovce kuca na vrata mnogih naših obitelji, posebno onih čiji su hranitelji otpušteni s posla. Dok druge međunarodne humanitarne organizacije nesmetano iz pravca Zagreba preko Bosanske Gradiške mogu dovoziti u naš grad i kraj robu koju imaju, našoj je crkvenoj, također međunarodnoj humanitarnoj organizaciji, iz nepoznatih razloga onemogućeno da istim tim putem dovozi potrebnu pomoć. Time se ujedno ugrožava gola egzistencija i drugih nekoliko desetaka tisuća naših vjernika izvan općine Banjaluka, za koje se naš Caritas također mora brinuti.
Apeliram na Vas da se kao kompetentna osoba zauzmete za što skorije omogućavanje normalnoga dostavljanja humanitarne pomoći našem gradu, općini i cijelom kraju - i preko našeg biskupijskoga Caritasa!
5. Ovo teško i sudbonosno vrijeme nužno traži ljude velikog uma i srca koji će svojim konstruktivnim, nesebičnim zauzimanjem spašavati mnoge živote svojih suvremenika i udarati sigurne temelje za njihovu humaniju i sretniju budućnost. Ja Vas, gospodine predsjedniče Radiću, držim za takvog čovjeka i zato Vam se, kao banjalučki biskup, Vaš sugrađanin, iskreno i dobronamjerno obraćam. To sam činio i dosad, najčešće usmeno, u našim višekratnim susretima, zauzimajući se za dobro svih ljudi i svakog čovjeka, stanovnika ovog moga rodnog grada.
Uvjeren sam da i ovaj moj pisani govor neće ostati bez Vašeg pozitivnoga, djelotvornog odgovora koji, osim mene, očekuje još mnogo tisuća vjernika-katolika, kojima - po Božjoj volji - stojim na čelu.
Zato Vam unaprijed iskreno zahvaljujem, kako u svoje ime, tako, i poglavito, u ime svih pripadnika Katoličke crkve u našoj općini, kojoj Vi, kao predsjednik, stojite na čelu!

Uz poštovanje i pozdrav,
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

Pismo dostavljeno:
1. Predsjedniku RS - Sarajevo
2. Komandantu I. krajiškog korpusa - gen. potpuk. M. Taliću ­- Banjaluka
3. Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
4. Tajništvu BK BiH - Sarajevo
5. Tajništvu HBK - Zagreb

"TKO I ZAŠTO TOLERIRA (ILI PROTEŽIRA) OVAKVE TEŠKE ZLOČINE?"
Biskupov prosvjed generalu M. Taliću, komandantu 1. krajiškoga korpusa
(Prot. br.: 663/93 od 01. ožujka 1993.)

Gospodine generale!
Slobodan sam Vam u prilogu dostaviti na znanje i ravnanje "Popis srušenih i /teško/ oštećenih crkvenih objekata na području Banjalučke biskupije od rujna /septembra/ 1991. g. do veljače /februara/ 1993. g."; zatim kopije dopisa predsjednicima SO-Ključ, g. Banjcu, SO-Banja Luka, g. Radiću, predsjedniku Vlade RS, g. Lukiću, a također prilažem kopiju svoje "Molbe" zagrebačkom nadbiskupu, kard. F. Kuhariću, da se zauzme za očuvanje pravoslavne Saborne crkve sv. Nikole u Karlovcu.
Dok Vam kao komandantu Prvoga krajiškog korpusa još jednom izražavam iskrenu zahvalnost za Vašu izričitu "Naredbu" iz lipnja 1992. g. u kojoj se zabranjuje rušenje, oštećenje, oskrnavljenje ili ugrožavanje vjerskih objekata i vjerskih službenika, dotle s neskrivenom tugom konstatiram da Vaša "Naredba" nije ispoštovana kad su u pitanju objekti i ljudi Katoličke crkve na području kompetencije vlasti i vojske RS u Banjalučkoj biskupiji.
Vama su već od ranije poznati konkretni teški i tragični slučajevi koji su pogodili ljude i imovinu katoličke zajednice u mojoj biskupiji. Također Vam je, zacijelo, poznato, da u najvećem broju inkriminiranih slučajeva ­rušenja ili oskvrnuća objekata, ubijanja ili zlostavljanja pripadnika Katoličke crkve u Banjalučkoj biskupiji - nije bilo nikakvog povoda, razloga ili krivnje na našoj strani.
Tko zna po koji put ponavljamo glasno pitanje - tko i zašto tolerira (ili protežira) takve teške zločine koji - gdje god bili učinjeni i tko god ih činio - zaslužuju osudu civiliziranih i humanih ljudi? Gajim nadu da ćete biti dosljedni u svom humanom, civilizacijskom opredjeljenju i nastojati spriječiti daljnje, možda još veće nesreće, ne samo katolika, nego i svih ljudi na području na kojemu ste kompetentni!

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

MINIRANJE I RUŠENJE ŽUPNE CRKVE SRCA ISUSOVA U ŽUPI ŠURKOVAC KOD LJUBIJE I DALJE DRAMATIČNA SITUACIJA KATOLIKA NA PODRUČJU PRIJEDORSKE OPĆINE
Pismo predsjedniku SO Prijedor, g. Dušku Kurnogi
(Prot. br.: 684/93 od 6. ožujka 1993.)

Gospodine predsjedniče!
U srijedu, 03. o. mj., malo iza 04 sata ujutro, snažna eksplozija srušila je oba tornja i velik dio crkvene zgrade župne crkve "Srca Isusova" u Šurkovcu. Preostali dio crkve je u takvom stanju da se mora srušiti,